Opće nogometno ludilo ovih dana nemilice ide ka svom vrhuncu; uz dnevne novine dijele se navijački rekviziti, CD-i s navijačkim pjesmama, knjige o SP 1998., brošure za one (uglavnom žene - po riječima izdavača) koji neće pratiti EURO…
Pivari gotovo pa da nisu ostavili niti sekunde reklamnog vremena za ostale proizvode, biraju se najbolji golovi europskih prvenstava (što je pomalo i besmisleno jer koliko ljudi, toliko najljepših golova), beskrajne analize što bi moglo biti u prvoj utakmici protiv Austrije (što je isto tako besmisleno jer nogomet kao i velika većina igara nije deterministička, već poprilično stohastična - jest, mogu se povećati ili smanjiti izgledi, ali to ne donosi pobjedu).
HRT opet priprema voditeljice za nogometne emisije, kojima nogomet baš i nije u sferi zanimanja - moram priznati kako mi ta logika nikako nije jasna, uz svo dužno poštovanje prema tim djevojkama/ženama. Osobno, puno mi je draže poslušati neku poluanegdotu iz nogometnog (polu)svijeta ili uživati kako Željko Vela spušta najvećem bleferu u nogometno-sudačkom miljeu, Mateu Beusanu, nego čuti od voditeljice tipa Mile Horvat “a jeste mi ga uvalili za prvi put” (prenesen citat iz serijala emisija povodom SP 2006. u Njemačkoj) i ostale slične polubedastoće kojima se nastoji “zašećeriti” nogomet - kao da je nuklearna fizika pa mu treba popularizacija. Svesrdni doprinos općem stereotipu o nogometu, nogometašima, manekenkama, modelima, voditeljicama i ostalima ne treba ni previše objašnjavati.
Da, nogomet jest spektakl i sve više postaje perolaka zabava za mase. Ronaldove prositutke, Ronaldinhovi tulumi, tko je homoseksualac u hr-reprezentaciji… Dobro, ovo jesu ekstremi, ali vrlo dobro ukazuju na trend.
A sama igra i nije najbitnija - tako će Blažičko i dalje bacati nebrojene gluposti i govoriti kriva imena igrača u polju (tko god je ikad bio na stadionu koji je na razini Maksimira zna kako se dobro vidi svaki dio terena i da je pogriješiti 10 puta u jednom prijenosu dobar znak koju kvalitetu komentator ima). Sva sreća da nema Engleske jer tada bi se slušali samo hvalospjevi i obavezno bi se čulo ime i prezime svakog igrača plus ime kluba u kojem igra - to je privilegija koju će Ivica priuštiti samo igračima s Otoka. Nisu ni drugi komentatori “nevini” - često se za neke polugledljive utakmice čuju ogromni hvalospjevi - valjda je i to dio obaveza prema sponzorima.
Osobno, jedva čekam čuti himnu i naše navijače kako ju pjevaju, prvi sučev zvižduk i sve ono nepotrebno živciranje, psovanje i, nadam se, poneko veselje kod lopte u protivničkoj mreži…
