Arhiva u kategoriji 'Razno'

Sport i njegove zanimljivosti, dio VIII. - okvir nogometnog gola

Napisao
linus.broj.dva
,
18.12.2007.
,
u Razno i Sport
. 0 komentara

Okvir nogometnog gola širine je 7,32 metara i visine 2,44 metra (u imperijalnim jedinicama to je 8 jardi s 8 stopa; sve mjere na nogometnom terenu imaju ljepše brojeve ako se iskažu u stopama, jardima i inčima, o tome sam već pisao u tekstu Najveći nogometni stadioni (veličine igrališta i gola); na stranicama 8, 10 i 11 službenih pravila igre po FIFA-i nalaze se sve te slike sa svim ucrtanim dimenzijama).

Na 12. stranici nalazi se odulka broj 2 FIFA-inog međunarodnog odbora i glasi:

Decision 2
Goalposts and crossbars must be made of wood, metal or other approved material. Their shape may be square, rectangular, round or elliptical and they must not be dangerous to players.

Osma stranica kaže:

Both goalposts and the crossbar have the same width and depth, which do not exceed 12 cm (5 ins). The goal lines are the same width as that of the goalposts and the crossbar.

Eto, pravila lijepo kažu kako točan oblik presjeka vratnica i prečke gola nije striktno određen, a propisano je kako je najveća širina istih 5 inča, odnosno 12 centimetara. Tko god je ikad barem 5 minuta bio na nogometnom terenu, primijetio je kako su golovi u 99% slučajeva napravljeni od cijevi okruglog presjeka. No, na nogometnim terenima nekad su vladale vratnice četvrtastog presjeka, ali su poslije 1966. nekako postale dio povijesti. 1966. godina važna je za engleski nogomet u cjelini: rođen je Eric Cantona, čovjek koji je gotovo sam donio dvije titule prvaka Engleske dvama klubovima (Leedsu i Manchester Unitedu), a gordi je Albion osvojio naslov svjetskog prvaka u utakmici u kojoj je postignut jedan od kontroverznijih golova u povijesti: Geoff Hurst je jednu nabačenu loptu s desne strane primirio, okrenuo se i svom silom je udario - lopta je završila na unutrarnjoj strani četvrtaste prečke i odbila se - prema viđenju suca, u gol. Linijski sudac na utakmici, pomalo ironično iz današnjeg gledišta, bio je iz SSSR-a; točnije, bio je to Tofik Bakhramov iz Azerbejdžana, koji je presudio da je Hurst uspio zabiti. Navodno je Nijemcima na upite zašto je signalizirao da je lopta prešla crtu odgovorio jednom riječju - Staljingrad.

Po spomenutom se sucu zove glavni stadion u Bakuu, a ispred njega je i njegova statua. Na otkrivanju iste bili su Hurst, Platini i Blatter, a otkrivanju statue nazočila je i engleska reprezentacija. Sve se to odvilo u vikendu kad su Englezi igrali protiv Azerbejdžana u kvalifikacijama za SP 2006.

Na slijedećem su SP u Meksiku 1970. vratnice i prečke bile napravljene od cijevi okrugla presjeka - navodno je tada bilo riječi kako je oblik vratnice kriv za pomalo neobično odbijanje lopte i kako bi kod okrugle vratnice lopta možda otišla direktno u gol. Praksa se zadržala do danas i praktično obla stativa pruža više šansi da se lopta od iste odbije u gol no što je to kod četvrtaste.

Jedan od najkontroverznijih golova svih vremena, strijelac je bio Geoff Hurst (i jasno se vide četvrtaste vratnice gola)

Jedan od najboljih golova svih vremena, strijelac je bio Carlos Alberto (i jasno se vide oble vratnice gola)

Dobra hrana vs Playboy

Napisao
linus.broj.dva
,
29.10.2007.
,
u Razno
. 3 komentara

Dobra hrana prilog je koji se “dijeli” srijedom uz Jutarnji list nekih 5 mjeseci, a otisnut je na onom papiru na kojem su i svi oni reklamni katalozi koji redovito pretrpavaju poštanski sandučić, osim ako na istom nemate oznaku Zabrana ubacivanja reklamnih materijala koju imate pravo staviti prema Zakonu o zaštiti potrošača. Na naslovu stoji i više no pretenciozno (što je jedna od omiljenih riječi jednog od autora u navedenoj tiskovini, inicijala D.B.), odmah ispod imena tiskovine: tjedni gastromagazin.

U stvari je to izdvojena nekadašnja rubrika o hrani i piću koja je nadopunjena s par vijesti(ca), dvije ili tri recenzije (autora DB), od kojih su neke navodno pomalo prepravljeni tekstovi s weba, te nekoliko recepata (koje je danas pravo umijeće ne naći na nekoj od hrpe izvrsnih internet-stranica u koje svakako spada i Coolinarika).

Tako je i prošli tjedan uz JL došla i Dobra hrana čija je tema, uz mađarsku kuharicu, bilo i goveđe meso (ja, kao i neki drugi blogeri, prilično volim meso, osobito goveđi steak). Naivno sam kupio JL i “gastromagazin” i otkrio kako je “tema vrhunski odrađena”: radi se o običnom reprintu teksta iz Playboya za šesti mjesec 2006., i to lošem jer je pola stvari izostavljeno, dok su druge obični copy-paste. Autor je isti.

Iako su i Playboy i JL dio iste medijske kuće, ovo obično kopipejstanje nije baš u stilu nečega što se naziva (i što neuspješno pokušava biti) gastromagazin. Jest, te su novine besplatne (recimo), ali su daleko od bilo kakva magazina. Glorija-In, prilog koji dolazi subotom puno je kvalitetniji u svojoj izvedbi i realizaciji. Elitizam začinjen snobizmom često se provlači kroz “magazin”; čini se kako je isti ovdje zbog reklama, pa neka se nađe i nešto što ima veze s hranom.

Kao vezano, svakako bih preporučio knjigu Anthonya Bourdaina Dosje kuhinja, zaista odlično štivo.

Put kroz vrijeme

Napisao
linus.broj.dva
,
27.10.2007.
,
u Razno, Zanimljivosti i Znanje i znanost
. 7 komentara

Nije klasično, ali je opet putovanje - i to kroz vrijeme. 5 minuta prije, pola sata, godinu, dvije, tri u prošlost, budućnost. Putovanje koje bi teoretski trajalo beskrajno kratko, a vodilo bi toliko daleko.Šteta samo što je putovanje kroz vrijeme prepuno paradoksa i ljudskim logičkim promišljanjem nemoguće je doći, čak i bez poznavanja osnova fizike, do nekakva smislena modela putovanja kroz vrijeme. Svaka nova teorija za sobom povlači nove pretpostavke, od kojih neke opet vuku podpretopstavke, pa tako u krug. Primjenom Occamove oštrice, odnosno principa kako je najjednostavnija teorija u najmanju ruku najtočnija, odnosno jedina točna, dolazi se do zaključka kako je putovanje kroz vrijeme - nemoguće. Odnosno, ljudskom mozgu, razumu i svijesti je neshvatljivo - dakle, ne možemo niti iznaći način za putovanje kad uopće ne možemo razumjeti bit problema putovanja.

Nekako je prvi i osnovni problem u našem osnovnom iskustvu - tok vremena. Kako ljudski mozak uopce shvaća tok vremena? Jednostavno - po principu uzrok-posljedica. Mala “kvaka 22″ jest sto mi točan uzrok razaznajemo tek kad se odvije njegova posljedica. Dakle, bacimo li staklenu čašu u, npr., zid sobe i čaša se razbije - jasno je da je jedan od uzroka razbijanja naša odluka i čin bacanja. No, prije samog razbijanja, mi smo mogli samo očekivati, odnosno, pretpostavljati što bi se moglo dogoditi. Dakle, svaka naša akcija teoretski može imati beskrajno mnogo ishoda - više ili manje vjerojatnih. U slučaju čaše, imamo 2 koja pokrivaju 99.999% svih mogućih ishoda - čaša će se razbiti ili će se odbiti od zida (i razbiti se na podu ;-) ).

U nekom spektakularnom obratu, zid će se srušiti iz nekog razloga (za koji opet ima beskonačno mnogo uzroka) i čaša se neće razbiti jer je iza zida spavaća soba s velikim krevetom. Kako ovakvo razmišljanje ozbiljno može dovesti do ludila, neću nastaviti - ova je konstatacija tu da iskustvo prilično može ograničiti naša razmišljanja i kako sve možemo promatrati na beskonačno mnogo načina.

Paradoks kojeg se sjeti većina jest “ako odem u prošlost i ubijem vlastite pretke - znači li to da kao individua prestajem postojati?” - znanstveni pristup rezultirao je idejama sličnima primjeru sa čašom. U znan-fan literaturi, postoji mnoštvo objašnjenja, no sve uz određene pretpostavke.

Primjerice, vratimo se u prošlost i ubijemo pretke. Najjednostavnije je reći - prestat ćemo postojati. No, takvo sto povlači previše pitanja:

  • ukoliko je jedan svemir, znači da smo mu promijenili energiju što fizika nikako ne dozvoljava (zakoni termodinamike, Einsteinova čuvena jednadžba) - pa je nekako nužno uvesti postojanje paralelnih svemira, odnosno kako u jednom od tih svemira mi nastavljamo živjeti (dakle, u puno paralelnih svemira energija je konstantna, samo se “premješta” između pojedinih svemira)
  • međutim, postojanje paralelnih svemira dovodi do toga da postoji, tako reći, determiniran slijed događanja - jer, ukoliko prestanemo postojati u jednom, to znači kako u jednom svemiru nikada nismo postojali, dok u nekom drugom jesmo - i tako za svaku situaciju koja određuje budućnost možemo imati po dva, tri ili više paralelnih svemira, što na kraju dovodi do beskonačnog broja svemira i beskonačne energije koja, koliko možemo naslutiti po današnjem znanju, nikako ne može imati beskonačno veliku vrijednost, već samo neku točno određenu (vrlo velikog iznosa). Determiniranost sama po sebi nije moguća, jer na atomskoj razini praktično ne vrijede naša opažanja - stohastička ponašanja čestica i Heisenbergov princip to pojašnjavaju
  • razmišljanje da će nas, prilikom puta u prošlost, uvijek nesto spriječiti u mijenjanju budućnosti, uvodi sa sobom misao da pojam slobodne volje u čovjeka postaje vrlo, vrlo relativan - uvodi se princip sudbine, odnosno apsolutnog determinizma svega i sva oko nas, što opet nailazi na prepreku iz prethodne točke
  • postoji i pristup relativna toka vremena, no tu se uvodi toliko pretpostavki da je to zaista pravi znan-fan

Stephen Hawking kaže:

Nepostojanje vremenskih putnika iz budućnosti u našoj sadašnjosti, implicira nemogucnćst putovanja kroz vrijeme.

Vrijeme je nešto što čovjek svakodnevno osjeti, najčešće nam ga uvijek manjka; no vrijeme mi uglavnom ne razumijemo. Vrlo ga lako mjerimo, iznimno precizno, najpreciznije od svih osnovnih fizikalnih jedinica. Isto tako, ono nam je potpuno fizikalno neshvatljivo i doživljavamo ga samo u jednom jedinom beskonačno malom trenutku. O budućnosti uglavnom možemo samo promišljati i određivati je na neki način, a proslošt možemo samo zapisati ili zapamtiti. Djelovati možemo samo u danom, gotovo beskonačno kratkom trenutku koji zovemo sadašnjošću. Put kroz vrijeme gotovo pa nikako ne ulazi u naše poimanje vremena i prostora, a i uvodi previše pretpostavki da bismo ga uopće mogli razumjeti.