Ovime se gađalo (po potrebi)...

Prvi Fight Club u organizaciji CROWD-a je, po mom mišljenju bio više nego uspješan – već sad veselim se novome početkom lipnja mjeseca, a najavljeni okršaj jest Facebook vs Twitter.

U par crtica, opći dojam:

• dobra posjećenost / odaziv
• IMHO, Petreković je odličan izbor za moderatora, s par odličnih provala
• kao artiljerija su služile loptice (na slici)
• iPhone strana, posebice Luka Sučić aka Beler gorljivo je branila / zagovarala svoje stavove i općenito bila dosta pričljiva
• iPad (mislim da je MacTomm-ov) je obilato služio iPhone strani za slanje raznih poruka BBerry strani
• BBerry strana je dobro odigrala s jaknama
• BBerry strana je općenito manje pričala i možda bolje iskoristila zlatno pravilo svake rasprave / pregovaranja – Istakni svoje prednosti i umanji svoje slabosti
  
• općenito, BBerry strana pokazala je malo više staloženosti i mirnoće (ne znam kako drugi, ali to dosta dodaje na vagu), iako me impresioniralo (moram ponoviti još jednom) koliko gorljivo se brani iPhone
• kompletan događaj podsjetio me na doba fajta Amiga vs PC kojeg je Amiga ipak na kraju izgubila; možda bi nastavak tog sukoba doveo do nekih bržih i boljih rješenja prije, no nikad se neće saznati; vjerujem da neće biti tako s iPhoneom i BBerryem
• sve je završilo bez pobjednika / poraženog, a na kraju su se i podijelili prigodni pokloni za uspomenu i dugo sjećanje
• moj je dojam, a bio je i prije ovog okršaja – iPhone, a i Apple općenito, bolje igra na iracionalno (nešto znaš da je tako, a ne možeš objasniti zašto je tako)
• hvala organizatoru na zanimaciji i pivici u neformalnom dijelu

Prva postava prvog Fight Club-a

TuneFM je zakaparen do ponedjeljka navečer, pa je oglas privremeno storniran.

Oglasio bih prodaju Belkin TuneFM dodatka za iPod. Komplet se sastoji od punjača za auto i FM emitera – dakle, iPod se može slušati preko radiovalova na bilo kojem FM prijemniku, odnosno radiju (u autu, na poslu, kod kuće itd). Moguće je predefiniranje 4 frekvencije emitiranja. Zvuk je vrlo dobar, domet pristojan (ne treba očekivati neke sulude mogućnosti emitiranja), ali za automobil je odlično rješenje.

Ne radi na iPod touch gen1 (isprobano). Radi na iPod nano i iPod classic (isprobano). Preporučam posjet službenoj stranici i iščitavanje točne specifikacije.

Početna cijena: 200 kuna.

Oglas vrijedi… Vrijedi.

Kontakt preko komentara, preko forme za kontakt ili putem emaila na linus.broj.dva[at]gmail.com.

Nakon nekoliko kurtoaznih rečenica, poveo se razgovor o sportu i ostalom. Došao sam do saznanja kako vrlo dobro “kotiramo” kod drugih što se tiče sportskih ostvarenja – opjevana pobjeda nad Englezima pobrala je simpatije kod velike većine, a imena naših ostalih sportaša sa značajnijim uspjesima vani nisu bila nepoznata. Nije ovo bilo prvi puta, ali duboko vjerujem niti zadnji. Neke priče prijatelja i kolega mi koji su prilikom posjeta Južnoj Americi i Australiji bili u mjestima gdje “nemaju pojma gdje je Hrvatska, ali znaju za Francusku ‘98.,  Wimbledon ‘01. i dres sa crvenim kockama (kvadratima)”.

Kako u poslovnom svijetu i politici često imamo problema u odnosima s drugima (od prespore administracije do sveopće korupcije; nedefiniranost politike u bilo kojem aspektu i potpuna ambivalencija stavova), sport zaista iskače kao pozitivan čimbenik po kojem nas se prepoznaje u svijetu.

Sjetim se često priče dvojice avanturista koji su iz Indije ulazili u Nepal o tome kako ih granični službenici nisu htjeli propustiti u svoju državu; nakon par sati uvjeravanja, objašnjavanja i prepiranja jedan je službenik primijetio dres nogometne reprezentacije u autu naših dečkiju – ne treba ni spominjati da je dečkima u zamjenu za dres isti čas izdana viza i dozvola za boravak u zemlji.

Nažalost, često se u promociji slabo koristimo sportskim uspjesima. Jedini koji ja pamtim jest onaj na ulazu u Koprivnicu – na jumbo plakatu pisalo je “Dobrodošli u Koprivnicu, grad europskih prvakinja u rukometu”. Bilo je to 1995. ili 1996.

Na našim aerodromima dočekujemo goste s reklamama za pivo (koje je praktično strano) i reklamama za mobilne mreže. Naši ljudi u Londonu hrle u Abbey Road fotografirati se na pješačkom prijelazu. Zamislite što se moglo napraviti od Draženovog koša u Šibeniku, Firula u Splitu i još tisuću drugih mjesta.

Pitanje za kraj: znate li gdje je bilo održano prvo svjetsko prvenstvo u rukometu za žene 1957. godine? Dio odgovora je Jugoslavija, a u pitanju su dva grada. Jedan je morao biti bio Beograd; traži se ime drugog…

No, ponovno se mora naglasiti činjenica kako članak 17. FIFA-inog pravilnika nije famozno Websterovo pravilo, već bi tumačenje tog članka od strane Websterovih odvjetnika plus presuda SAS-a moglo iznijeti eventualno novo pravilo koje bi moglo uzdrmati nogometni svijet kao Bosmanovo pravilo. Praktično je tek prije dva tjedna Webster postao aktualan što se tiče SAS-a, a FIFA ga je prvotno odbila u njegovom zahtjevu! Nažalost, usred čitave afere s Davorom Butkovićem, i u Jutarnjem listu skloni su površnom prepisivanju i neprovjeravanju FIFA-inih pravilnika:

BELEK – Prema pisanju Timesa, upravo bi Rosso kao intimus Avrama Granta mogao biti posrednik koji će nagovoriti Dinamova kapetana da se pozove na “Webstera” (17. članak Fifa transfernih pravila) te u prosincu 2008. otkupi preostalih sedam godina ugovora s “modrima” za 2,5 milijuna eura i tako odleprša u bijeli svijet po diskontnoj cijeni.

Dakako, članak 17. uopće nije Websterov – prema pravilniku na koji se svi toliko pozivaju i koji je dostupan u PDF-formatu i u čijem se zaglavlju vidi da je kreiran 2005., dakle godinu prije famoznog slučaja kojima su svim menadžerima i novinarima puna usta (o čemu sam pisao jučer; pravilnik se može sasvim komotno preuzeti na fifa.com – direktan link). Jest, možda taj datum i nije navjerodostojniji, no ipak je znakovit u određenom pogledu.

Na kraju članka nalazi se slijedeći paragraf:

pak, ne može se reći da je stvar prošla nezapaženo na našim nogometnim meridijanima. Ivan Cvjetković, Fifa agent koji se ovih dana zatekao na Dinamovim pripremama u Turskoj, kaže da je planirao iščupati Marija Mandžukića iz Kranjčevićeve upravo pozivanjem na Webstera, ali je Zagrebov predsjednik Dražen Medić na vrijeme otvorio kliješta i pristao na transfer u Maksimiru. Da je predmet završio na sudu, “pjesnici” bi prema Cvjetkovićevu tumačenju zaradili gotovo pet puta manje od 1,5 milijuna eura koliko su spremili u blagajnu prodajom mladog napadača.

Zbog čega je Cvjetković odustao od spora, ako je toliko bio siguran da će dobiti? Možda zato što bi stvar trajala priličnu količinu mjeseci i što stvar nije nimalo toliko jednostavna kako se nastoji isprezentirati u medijima. Neke druge koristi ili beneficije niti ne želim insinuirati…

Očito, i današnje “Otvoreno” koje govori, među ostalim, i o vjerodostojnosti novinara zaista pogađa u sridu. Iako nisam puno puta, praktično niti jednom, podržao Mamiće i njihovo vođenje Dinama, moram priznati kako imaju pravo kad medije pozivaju na odgovornost, kao što spomenutog kolumnistu prozivaju zbog njegovog lakrdijaški odrađenog intervjua sa premijerom (barem je on tako mislio).

Posljednjih je nekoliko mjeseci bilo prilično turbulentno za klub. Osobno, nekako bih to razdoblje mogao svesti na posljednjih 7 mjeseci, a sve je počelo najavom da Robert Kovač ne dolazi u Dinamo. Prije toga, činilo se kako je gotovo sve idilično: Dinamo je osvojio naslov prvaka pobijedivši u više od 20 utakmica zaredom, 3 igrača (Eduardo, Modrić, Ćorluka) čine temelj kluba i reprezentacije, novca ima i više nego dovoljno, navijači su prilično mirni i čini se kako će uz najavljena pojačanja gotovo nemoguće biti ne ući u Ligu prvaka.

Međutim, u nekoliko dana sve se počelo mijenjati: čuveni je trojac spao na jedno ime, Kovač nije došao, Zdravko Mamić se našao na udaru javnosti zbog transdera, u klub je došla jedna od najboljih akvizicija Dinama Georg Koch zbog koje je dotadašnji golman Turina završio na izlaznim vratima, a Lončarić u potpunoj nemilosti trenera i vodstva kluba. Nakon toga slijedio je prilično turbulentan nastup u Europi, koji je dijelom bio neuvjerljiv, ali uglavnom je bio dobar jer je ostvaren plasman u Ligu UEFA. U međuvremenu je Mamić pošteno izvrijeđao novinare, pa mu je pučki pravobranitelj priskrbio i sukob interesa koji je ovih dana opet aktualiziran. Klub je napustio i PR čovjek Neven Cvijanović koji je pokušavao izgraditi jedan bolji imidž Dinama.

Mamić je još završio i u nemilosti navijača koji ga vrijeđaju gotovo svaku utakmicu, a i ispričao se novinarima oko Nove godine. Iako je možda napravio najboljih poteza otkada “izvršno dopredsjeda” klubom, a to je zadržavanje Luke Modrića, nije doživio odobravanje, već je postao gotovo jedini i isključivi krivac za svaku lošu stvar koja se događa u Dinamu, a zbog prijašnjih grijeha ne priznaje mu se niti jedna pozitivna. Posljednje za što ga se krivi jesu psovke koje je uputio Branku Tancu Ivankoviću pred igračima (Ivanković nije bio prisutan) i njegovim pomoćnicima u svlačionici Doma sportova za trajanja 3. dvoranskog prvenstva. Ivanković je brzopotezno dao ostavku prije nego ga je Mamić uvjerio da ostane – iako su mnogi već navikli na njegove uvrede i jedan diplomatski nastrojen čovjek kao Ivanković izgleda više nije mogao trpjeti isto, već je podvio rep i otišao.

Mamiću se mora priznati kako zaista za interes ima Dinamo (iako ne može osporiti da je od njega profitirao, koliko god se opravdavao kod kuma Ćire Blaževića u Ćirinoj emisiji na Z1 – link na prateće video-isječke). Činjenica jest kako mu u Dinamu osobna zarada gotovo postala nebitna – on jednostavno želi zlatnim slovima biti upisan u povijest kluba. Međutim, u tom mu se nastojanju ispriječilo nešto što proganja mnoge druge ljude koji su bili zaslužni za mnoge Dinamove blještave trenutke – nešto gotovo kao kletva koja se nadvila nad, primjerice, Ćirom, Zajecom, Cicom Kranjčarom, Canjugom, Ladićem, Prosinečkim – svi su ti ljudi otišli iz Dinama pognute glave, neki i više puta. Legende u Dinamu gotovo i ne postoje – Ladić ima 800 nastupa za klub, a u sudskom je sporu s istim (tj. tehnički nije, jer klub kojeg je on tužio više ne postoji jer je likvidiran, a današnji je Dinamo njegov nasljednik), Kranjčar zazire od kluba u kojem je stekao reputaciju zbog više razloga, legende kluba iz 1967. i 1982. (da ne spominjem Šukera, Bobana i ostale) većinom su u nekakvom zapećku i prema njima je iskazano vrlo malo respekta (iako se na 40. obljetnicu osvajanja Kupa VS gradova činilo da se to malo mijenja).

Ivanković je doživio sudbinu svih svojih prethodnika (Kužea, Jurčevića, Barića, Kranjčara, Blaževića, Vlaka… – Barić je otišao nakon neuspjeha u Europi i osvajanja prvenstva s 20 bodova prednosti, Kranjčar nakon dvostruke krune, Ćiro nakon osvajanja prvenstva, Vlak nakon jedne od boljih sezona Dinama u Europi itd.).

Canjuga je ostao omražen do kraja, iako je pod njim i pod predsjednikom države klub dva puta igrao u Ligi prvaka, što gradonačelniku i izvršnom potpredsjedniku nikako ne uspijeva, unatoč ogromnoj količini novca koja se slijeva u klub, slično kao i za Canjugino vrijeme.

Osobno se ne sjećam kada je netko iz Dinama otišao ili došao, a da to nije bilo bez repova. Mamiću se događa isto što i svim njegovim prethodnicima – našao se na udaru publike, tim više što ga se smatra dežurnim krivcem.

Usporediti način na koji je Ivanković otišao s nekim klubom na zapadu jedino je moguće je, po mom mišljenju, slično samo odlasku Josea Mourinha iz Chelsea-a, kada se Roman Abramovič mjesecima natezao s prgavim Portugalcem, što osobno, što kroz medije, što kroz navrat-nanos dovođenje igrača. Očito niti ogromne odštete zbog tjeranja trenera nisu dovoljna cijena taštine vlasnika londonskih plavih (svaka sličnost sa zg-plavima je sasvim slučajna, iako ni tu treneri nisu odlazili bez pozamašnih odšteta).

Ni najveći klubovi nisu imuni na bezobraštine prilikom “razdvajanja puteva” i “nesuglasja u mišljenjima” – npr. Capello je iz  Reala otišao kad je osvojio titulu, a to je praktično saznao iz novina, slično kao što su i neki igrači iz istog kluba dobili cipelu.

Očito, Dinamo je vruć krumpir s kojim se mnogi žele poigrati, ali mnogi su se opekli na način da su u javnosti praktično zaboravljeni. Istina, uprave i igrači odlaze, a Dinamo jedini ostaje – međutim, ta je izreka vrlo doslovna i brutalna jer odlasci su većinom spektakularni i prilično poražavajući po one koji – odlaze.

Očito, u Dinamu se mora biti spreman na protivnike i na to da je velika vjerojatnost da će se Dinamo napustiti kao zadnji pas ili omražen od svih…

Na 12. stranici nalazi se odulka broj 2 FIFA-inog međunarodnog odbora i glasi:

Decision 2
Goalposts and crossbars must be made of wood, metal or other approved material. Their shape may be square, rectangular, round or elliptical and they must not be dangerous to players.

Osma stranica kaže:

Both goalposts and the crossbar have the same width and depth, which do not exceed 12 cm (5 ins). The goal lines are the same width as that of the goalposts and the crossbar.

Eto, pravila lijepo kažu kako točan oblik presjeka vratnica i prečke gola nije striktno određen, a propisano je kako je najveća širina istih 5 inča, odnosno 12 centimetara. Tko god je ikad barem 5 minuta bio na nogometnom terenu, primijetio je kako su golovi u 99% slučajeva napravljeni od cijevi okruglog presjeka. No, na nogometnim terenima nekad su vladale vratnice četvrtastog presjeka, ali su poslije 1966. nekako postale dio povijesti. 1966. godina važna je za engleski nogomet u cjelini: rođen je Eric Cantona, čovjek koji je gotovo sam donio dvije titule prvaka Engleske dvama klubovima (Leedsu i Manchester Unitedu), a gordi je Albion osvojio naslov svjetskog prvaka u utakmici u kojoj je postignut jedan od kontroverznijih golova u povijesti: Geoff Hurst je jednu nabačenu loptu s desne strane primirio, okrenuo se i svom silom je udario – lopta je završila na unutrarnjoj strani četvrtaste prečke i odbila se – prema viđenju suca, u gol. Linijski sudac na utakmici, pomalo ironično iz današnjeg gledišta, bio je iz SSSR-a; točnije, bio je to Tofik Bakhramov iz Azerbejdžana, koji je presudio da je Hurst uspio zabiti. Navodno je Nijemcima na upite zašto je signalizirao da je lopta prešla crtu odgovorio jednom riječju – Staljingrad.

Po spomenutom se sucu zove glavni stadion u Bakuu, a ispred njega je i njegova statua. Na otkrivanju iste bili su Hurst, Platini i Blatter, a otkrivanju statue nazočila je i engleska reprezentacija. Sve se to odvilo u vikendu kad su Englezi igrali protiv Azerbejdžana u kvalifikacijama za SP 2006.

Na slijedećem su SP u Meksiku 1970. vratnice i prečke bile napravljene od cijevi okrugla presjeka – navodno je tada bilo riječi kako je oblik vratnice kriv za pomalo neobično odbijanje lopte i kako bi kod okrugle vratnice lopta možda otišla direktno u gol. Praksa se zadržala do danas i praktično obla stativa pruža više šansi da se lopta od iste odbije u gol no što je to kod četvrtaste.

Jedan od najkontroverznijih golova svih vremena, strijelac je bio Geoff Hurst (i jasno se vide četvrtaste vratnice gola)

Jedan od najboljih golova svih vremena, strijelac je bio Carlos Alberto (i jasno se vide oble vratnice gola)

U stvari je to izdvojena nekadašnja rubrika o hrani i piću koja je nadopunjena s par vijesti(ca), dvije ili tri recenzije (autora DB), od kojih su neke navodno pomalo prepravljeni tekstovi s weba, te nekoliko recepata (koje je danas pravo umijeće ne naći na nekoj od hrpe izvrsnih internet-stranica u koje svakako spada i Coolinarika).

Tako je i prošli tjedan uz JL došla i Dobra hrana čija je tema, uz mađarsku kuharicu, bilo i goveđe meso (ja, kao i neki drugi blogeri, prilično volim meso, osobito goveđi steak). Naivno sam kupio JL i “gastromagazin” i otkrio kako je “tema vrhunski odrađena”: radi se o običnom reprintu teksta iz Playboya za šesti mjesec 2006., i to lošem jer je pola stvari izostavljeno, dok su druge obični copy-paste. Autor je isti.

Iako su i Playboy i JL dio iste medijske kuće, ovo obično kopipejstanje nije baš u stilu nečega što se naziva (i što neuspješno pokušava biti) gastromagazin. Jest, te su novine besplatne (recimo), ali su daleko od bilo kakva magazina. Glorija-In, prilog koji dolazi subotom puno je kvalitetniji u svojoj izvedbi i realizaciji. Elitizam začinjen snobizmom često se provlači kroz “magazin”; čini se kako je isti ovdje zbog reklama, pa neka se nađe i nešto što ima veze s hranom.

Kao vezano, svakako bih preporučio knjigu Anthonya Bourdaina Dosje kuhinja, zaista odlično štivo.

Nekako je prvi i osnovni problem u našem osnovnom iskustvu – tok vremena. Kako ljudski mozak uopce shvaća tok vremena? Jednostavno – po principu uzrok-posljedica. Mala “kvaka 22″ jest sto mi točan uzrok razaznajemo tek kad se odvije njegova posljedica. Dakle, bacimo li staklenu čašu u, npr., zid sobe i čaša se razbije – jasno je da je jedan od uzroka razbijanja naša odluka i čin bacanja. No, prije samog razbijanja, mi smo mogli samo očekivati, odnosno, pretpostavljati što bi se moglo dogoditi. Dakle, svaka naša akcija teoretski može imati beskrajno mnogo ishoda – više ili manje vjerojatnih. U slučaju čaše, imamo 2 koja pokrivaju 99.999% svih mogućih ishoda – čaša će se razbiti ili će se odbiti od zida (i razbiti se na podu ).

U nekom spektakularnom obratu, zid će se srušiti iz nekog razloga (za koji opet ima beskonačno mnogo uzroka) i čaša se neće razbiti jer je iza zida spavaća soba s velikim krevetom. Kako ovakvo razmišljanje ozbiljno može dovesti do ludila, neću nastaviti – ova je konstatacija tu da iskustvo prilično može ograničiti naša razmišljanja i kako sve možemo promatrati na beskonačno mnogo načina.

Paradoks kojeg se sjeti većina jest “ako odem u prošlost i ubijem vlastite pretke – znači li to da kao individua prestajem postojati?” – znanstveni pristup rezultirao je idejama sličnima primjeru sa čašom. U znan-fan literaturi, postoji mnoštvo objašnjenja, no sve uz određene pretpostavke.

Primjerice, vratimo se u prošlost i ubijemo pretke. Najjednostavnije je reći – prestat ćemo postojati. No, takvo sto povlači previše pitanja:

• ukoliko je jedan svemir, znači da smo mu promijenili energiju što fizika nikako ne dozvoljava (zakoni termodinamike, Einsteinova čuvena jednadžba) – pa je nekako nužno uvesti postojanje paralelnih svemira, odnosno kako u jednom od tih svemira mi nastavljamo živjeti (dakle, u puno paralelnih svemira energija je konstantna, samo se “premješta” između pojedinih svemira)
• međutim, postojanje paralelnih svemira dovodi do toga da postoji, tako reći, determiniran slijed događanja – jer, ukoliko prestanemo postojati u jednom, to znači kako u jednom svemiru nikada nismo postojali, dok u nekom drugom jesmo – i tako za svaku situaciju koja određuje budućnost možemo imati po dva, tri ili više paralelnih svemira, što na kraju dovodi do beskonačnog broja svemira i beskonačne energije koja, koliko možemo naslutiti po današnjem znanju, nikako ne može imati beskonačno veliku vrijednost, već samo neku točno određenu (vrlo velikog iznosa). Determiniranost sama po sebi nije moguća, jer na atomskoj razini praktično ne vrijede naša opažanja – stohastička ponašanja čestica i Heisenbergov princip to pojašnjavaju
• razmišljanje da će nas, prilikom puta u prošlost, uvijek nesto spriječiti u mijenjanju budućnosti, uvodi sa sobom misao da pojam slobodne volje u čovjeka postaje vrlo, vrlo relativan – uvodi se princip sudbine, odnosno apsolutnog determinizma svega i sva oko nas, što opet nailazi na prepreku iz prethodne točke
• postoji i pristup relativna toka vremena, no tu se uvodi toliko pretpostavki da je to zaista pravi znan-fan

Stephen Hawking kaže:

Nepostojanje vremenskih putnika iz budućnosti u našoj sadašnjosti, implicira nemogucnćst putovanja kroz vrijeme.

Vrijeme je nešto što čovjek svakodnevno osjeti, najčešće nam ga uvijek manjka; no vrijeme mi uglavnom ne razumijemo. Vrlo ga lako mjerimo, iznimno precizno, najpreciznije od svih osnovnih fizikalnih jedinica. Isto tako, ono nam je potpuno fizikalno neshvatljivo i doživljavamo ga samo u jednom jedinom beskonačno malom trenutku. O budućnosti uglavnom možemo samo promišljati i određivati je na neki način, a proslošt možemo samo zapisati ili zapamtiti. Djelovati možemo samo u danom, gotovo beskonačno kratkom trenutku koji zovemo sadašnjošću. Put kroz vrijeme gotovo pa nikako ne ulazi u naše poimanje vremena i prostora, a i uvodi previše pretpostavki da bismo ga uopće mogli razumjeti.

Međutim, kada se organizacije istih uhvate pomalo nekompetentni akademski moljci, onda ispadne da jedna obećavajuća nevelika konferencija bude smještena u doba početka hladnog i kišovitog vremena, te na lokaciju koja apsolutno odudara od svega onoga što bi dobra konferencija mogla biti – magnet za sudionike izvana, atraktivna lokacija, blizina mora i slično. Jasno je da nepoštivanjem osnovnih pravila organizacije i pribjegavanjem kvazi- i polu- rješenjima nije moguće dobiti uspješno organiziranu konferenciju. Šteta što samim tim obujam posla nije manji.