[kao kratak uvod može se pročitati i Haludovo, nekad i danas - I. dio]

Offshore tvrtka Bismass Limited International House sa sjedištem na otoku Man stekla je 54,59 posto vlasništva nad Hotelima Haludovo Malinska d.d. Bismass Limited International House, koji zastupaju Diane Jane Palmer i Melanie Jane Quayle, stekao je 5.859.425 redovnih dionica društva, što čini 54,5931 posto temeljnog kapitala društva. Istovjetan udjel ranije je posjedovao Sauron Ltd iza kojeg je stajao Armenac Ara Abramian.

Ovu vijest moglo se pročitati u business.hr-u prije nekih godinu i pol dana (Hoteli Haludovo mijenjaju vlasnike, ali ćud nikako). Nekoliko mjeseci prije te su se vijesti susreli Damir Polančec i Ara Abramian (ruski bogataš armenskog porijekla, većinski vlasnik prije prijenosa vlasništva) i dogovorili su konkretne korake u razrješavanju apsurdne situacije koja traje desetak godina. To je bilo još 2007., a duboko na ulazu u posljednju četvrtinu 2008. nema gotovo nikakvih pomaka. Hoteli su još zapušteniji (odlična galerija fotografija koju je IdentitetNepoznat postavio na Flickr) nego prošle godine, iako ima poneki gost u vilama (čini se da je smještaj ipak moguć).

Haludovo se nalazi na možda najboljoj lokaciji na sjevernom dijelu Jadrana (svakako najboljoj na Krku), odmah uz more i sa ogromnim potencijalom koji je bio uočen još tamo 1968. godine kada se započelo s gradnjom. Gradnja je završila 1971., a godinu prije dovršen je i riječki aerodrom (koji se nalazi upravo na Krku) i od kojeg se do Haludova može doći za 20-ak minuta (već vidim oglas sjevernije u Europi u kojem se nudi let avionom do Krka i ekspresan smještaj u hotel na obali, kockanje, zabava 0-24). Nakon otvorenja u hotel se slila masa gostiju sa zapada, koji su dolazili brodovima i avionima i koji su nemilice trošili u kockarnici i hotelu (za tadašnje ludilo u hotelu zasigurno su bile zaslužne i Penthouseove zečice). Pili su se šampanjac i viski, jeli kavijar i jastozi – svita se dobro provodila, a ljudi na Krku su bili zadovoljni. Kasnije je takva ponuda gostima ocijenjena kao “nemoralna” i svita je pokupila stvari i otišla, iako je i kasnije, sve do devedesetih, Haludovo oduvijek bilo simbol neke vrste luksuza jer je praktično bio jedini takav hotel na Kvarneru.

Haludovo je na vlastitom posjedu i prvi apartmani i kuće su prilično udaljeni, tako da je potencijal za kreiranje odredišta za non-stop zabavu prilično velik, no Haludovo je upravo zbog toga u škripcu – zemljište na kojem se nalazi toliko je atraktivno da bi praktično samo mazohisti išli u realizaciju novih hotela i sadržaja (treba samo zamisliti koliko bi administracije i patnje s birokratskim sustavom trebao proći neki investitor koji bi imao najbolju namjeru napraviti nešto smisleno na tom prostoru). I upravo tu je pat-pozicija – hotel je prodan za malen novac (jer je bio u dosta lošem stanju i opterećen dugovima – posljednja profitabilna godina bila je 1990.).

Sama privatizacija je otpočetka bila problematična – prvotni je privatni vlasnik posao obavio preko tvrtke u Lihtenštajnu; nakon klasične rasprodaje i izvlačenja novca iz poduzeća Haludovo je završilo u PIF-u i preko burze u Varaždinu Haludovo kupuje tvrtka registrirana na Cipru, a nakon toga slijedi prodaja udjela tvrtkama s početka priče – prvo Sauronu, a onda Bismassu.

U članku objavljenom u Vjesniku 2002. Veljko Božić je puno toga spominjao i nagoviještao za Haludovo, ali malo toga se obistinilo, tj. praktično je samo sve postalo još lošije nego tada. Iskreno, nije sve u imenu, ali jedna latinska izreka kaže Nomen est omen – zasigurno tvrtka koja se naziva po Morgothovom maiaru, mračnom liku iz trilogije Gospodar prstenova. Očito da je sudbina Haludova slična kao i Sauronova.