Arhiva u kategoriji 'Građevine'

Zagrebačka priča (4) - Trg republike

U Zagrebu je trenutno kola priča kako bi trebalo posvetiti jedan trg republici i to ne onoj bivšoj, već Hrvatskoj, jer je Hrvatska službeno republika. Taj bi se trg trebao prostirati od Vukovarske ulice do Slavonske avenije, a bio bi omeđen dvjema dvama kolnicima koji čine ulicu Hrvatske bratske zajednice (po nekim pričama, trg je trebao sezati sve do Novog Zagreba i križanja na kojem su Avenue mall i buduća zgrada MSU).

trg_republike.jpg

Trenutno se na tom mjestu nalazi jedna izdužena zelena površina (označeno zelenom bojom, lijevo se nalazi NSK, odnosno NSB), a na vrhu iste (označeno crvenom bojom) je i spomenik posvećen slobodnim zidarima (izdužena piramida; predstavlja njihov simbol). Na mjestu označenom plavom bojom nekad se nalazila šikara koja je služila kao priručni parking, no otprije par mjeseci šikare više nema; tu je sada park (koji se zazelenio u rekordnom roku) i pješačke staze.

Prema članku iz Večernjeg lista, Pavle Kalinić želi ovaj trg pretvoriti u svojevrsno kulturno srce grada i usput izgraditi garažu ispod njeg:

Bilo bi glupo samo betonirati trg! Moja je ideja da se odmah ispod njega napravi podzemna garaža, a ne da se netko sjeti za dvadeset godina kopati rekao je Kalinić. Osim garaža, Kalinić bi na Trgu Republike rado vidio i nekakav spomenik komu ili čemu bi se spomenik tamo trebao podignuti, pročelnik još ne zna. Međutim, zna kakvu bi dvoranu želio sagraditi.

Garaža je potrebna, to svakako, no postoji već jedna sasvim blizu (označena je narančastom bojom) i to za 5 ili 6 razina i koja uglavnom nije baš preispunjena, jer se u okolnim ulicama nigdje ne naplaćuje parkiranje, a automobili su doslovce parkirani po pješačkim stazama i ulice koje baš i nisu najšire pretvaraju u se u jedva prohodne puteljke. Naplaćivanje u Novom Zagrebu uz izostavljanje naplate u Vrbiku gotovo je tragikomično (možda je blizina zgrade gradskog poglavarstva tomu ključ; ne vide problem pod nosom).

Primjerice, produžetak Miramarske jest jednosmjerna uličica (označena ljubičastom bojom) koja završava na Slavonskoj aveniji, točno ispred zgrade HRT-a i nevjerojatna je količina vozila koja se vozi u nedozvoljenom smjeru. Nije to jedini prekršaj, jer masa vozila na križanju Slavonske i Hrvatske bratske zajednice preko pješačke staze odlazi u Vrbik (put označen žutom bojom), iako postoji ulica koja vodi na parking koji je malo poslije križanja i s kojeg bi se moglo u Vrbik, no crne točke predstavljaju stupiće kojima je prolaz dalje spriječen.

Uz to, na mjesu tek nedavno uređenog parka trebala bi niknuti nova zgrada u koju bi se uselilo zagrebačko kazalište Komedija (trenutno na Kaptolu):

Dvorana bi se trebala graditi na mjestu sadašnjeg parka na uglu Vukovarske i Hrvatske bratske zajednice. Imala bi otprilike tri tisuće mjesta, ali tek treba napraviti projekte i riješiti neke imovinske probleme rekao je Kalinić oživljavajući staru ideju da se napravi dvorana čiji bi se kapacitet mogao mijenjati ovisno o događajima koji bi se u njoj zbivali. Razmišlja se da bi u njoj svoj novi dom imalo Gradsko kazalište Komedija koje trenutačno plaća najam franjevačkom redu za zgradu na Kaptolu.

Svakako pohvalno, no šteta bi bila na tom mjestu gdje je sada park i koji je potpuno osvježenje u Vukovarskoj ići graditi novu zgradu, kad još ima puno bitnijih problema koji nisu riješeni, a oni su prvenstveno prometni. Na ovoj lokaciji u Zagrebu prometna je gužva više od 12 sati; od ranog jutra sve do pred dnevnik na HRT-u.

Spominju se još neki muzeji i galerije i sve je to divno i krasno, no ići bezglavo u neke velike projekte bez rješavanja osnovnih problema nije baš smisleno, uz svu podršku kulturi u glavnom gradu.

Najveći svjetski stadioni - Estadio Azteca

estadio_azteca.jpgNakon uvodne priče o najvećim svjetskim nogometnim stadionima, te pojedinačnog opisa nekoliko sportski ne toliko bitnih (Rungrado May Day, Salt Lake Stadium i Strahov), došao je na red jedan od sportsko, odnosno nogometno najpoznatijih stadiona uopće - to je Estadio Azteca u Mexico Cityu, glavnom gradu Meksika. Ovaj je nogometni stadion, znan kao i Coloso de Santa Ursula treći najveći na svijetu - prima između 105 i 115 tisuća gledatelja (prvi broj označava broj sjedećih mjesta, dok drugi broj označava i posebna mjesta, kao što su ona za invalide).

Kada se stadion počeo graditi 1962., kao jedna od uzdanica za kandidature za Olimpijske igre 1968. i Svjetsko prvenstvo u nogometu 1970. (što je Meksiko i dobio, u oba slučaja), arhitekti nisu ništa prepustili slučaju: od najboljih tadašnjih europskih i stadiona iz ostatka svijeta preuzeta su najbolja rješenja - rezultat je bio i više no impresivan kada se stadion otvorio 1966.: 105 000 natkrivenih sjedećih mjesta, ogromno parkiralište tik uz stadion, mnoštvo ulaza-izlaza i cestovnih prilaza (čitav se stadion isprazni za 18 minuta!), sigurnosni detalji (ograde, posebno prilagođeni hodnici i stepeništa), 856 boksova (od kojih svaki ima parkiralište, boravak, kupaonicu i balkonski prostor), najbolje stadionsko osvijetljenje na svijetu (što je bilo konkretan model po kojem su rađena osvijetljenja na svim novim stadionima u Europi i ostatku svijeta) i jedna od najboljih drenaža (sustav za odvod vode prilikom kiše i pljuskova, vrlo bitno kako stadion ne bi postao kaljuža). Do stadiona vodi i laka željeznica.

Gotovo svaki detalj posvećen je gledatelju i njegovom pogledu na igralište; praktično nema lošeg mjesta i iz posljednjeg se reda može prilično uživati u nogometu. Stadion je smješten u smjeru sjever-jug kako bi sunce jednako padalo na teren tokom čitave utakmice. Isto tako, posebna mjesta za novinare i tv-kamere nemjerljivo su doprinijele razvoju televizijskih prijenosa. Stadion je potpuno zadovoljio sve FIFA-ine zahtjeve za vrhunski stadion sve do dan-danas.

Sav su trud i planiranje uloženi u ovaj objekt višestruko vraćeni; ovaj je stadion jedini koji je ugostio dva finala svjetskih prvenstava (1970. i 1986.) i na njemu su odigrane neke od klasika nogometa: od finalnih utakmica između Brazila i Italije (1970. - 4:1 za Brazil, posljednje finale koje je igrao O Rei de Futbol Pelé; zabio je prvi gol za Brazil) te Argentine i Njemačke (186. - 3:2 za Argentinu).

No, na Estadio Azteca odigrale su se još dvije utakmice koje su još poznatije od ovih finala, a sjećanje na obje obilježeno je brončanom plaketom koja stoji na ulazu u stadion.

Prva utakmica na toj plaketi jest Utakmica stoljeća (Game of the Century, Partita del Secolo), posvećena ovim riječima:

El Estadio Azteca, Rinde Homenaje A Las Selecciones De: Italia (4) Y Alemania (3) Protagonistas En El Mundial De 1970, Del “Partido Del Siglo” 17 De Junio De 1970.

Stadion Azteca odaje poštovanje reprezentacijama Italije (4) i Njemačke (3), sudionicima Svjetskog prvenstva 1970. i koji su nastupili u Utakmici stoljeća, 17. lipnja 1970.

U toj su utakmici nastupili Franz Beckenbauer, Gerd Müller, Gianni Rivera, Luigi Riva - tada ponajbolji europski nogometaši.

Druga utakmica koja je zaslužila posvetu (doduše zbog jednog od dva gola koje je zabio mali zeleni, Diego Armando Maradona) bila je ona četvrtfinalna odigrana 22. lipnja 1986. između Argentine i Engleske, u sjeni rata na Falklandima koji je bio četiri godine ranije. Gol stoljeća (u izboru na FIFA-inom web-u uoči svjetskog prvenstva 2002. u Korej i Japanu) postigao je Maradona u 54. minuti slalomom u dužini od 60 metara nanizavši kompletnu englesku obranu i golmana i plasiravši loptu u gol; čak je i Gary Lineker pljeskao na genijalnosti omalenog Argentinca, kojeg zbog gola tri minute ranije i dan-danas ne podnose navijači Engleske: naime, jednu dugu nabačenu loptu Maradona je skrenuo u gol rukom i to ispred Petera Shiltona, koji je bio značajno viši od njega. Maradona je trčao prema suigračima i vikao “dođite i slavite sa mnom, inače sudac neće priznati gol”; ostalo je povijest - Argentina je uzela svjetski naslov, a Englezima je gol ostao vječni trn u oku. Maradona je dobio i statuu ispred stadiona, koja je obilježava njegov drugi gol, gol stoljeća.

Kako je Brazil dobio održavanje Svjetskog prvenstva 2014., vjerojatno će Maracana ugostiti finale, pa Estadio Azteca neće biti jedini u povijesti; no, zasigurno će biti jedinstven po tomu koliko je velikih igrača zabijalo na njemu (Pelé, Maradona, Lineker) te po klasicima svjetskog nogometa.

Linkovi:

Novi zagrebački stadion - novi dio!

Čini se kako nikako ne mogu pobjeći od stadionskih tema - kako zaista volim pisati i čitati o sportu (evo, na InterLiberu sam impulzivno kupio Nogometnu groznicu (Fever Pitch) Nicka Hornbya), moram se osvrnuti na novi dio priče koja ubrzano stremi tome da postane ep.

U članku pod naslovom Maksimir skuplji od Laništa za 100 milijuna eura iznosi se cijena novog stadiona na Laništu od 120 do 150 milijuna EUR, dok bi stadion na mjestu današnjeg u Maksimiru stajao 220 milijuna EUR (što uključuje rušenje gotovo svih tribina, denivelaciju terena, izgradnju novih tribina i sređivanje pristupa stadionu). Kapacitet bi u oba slučaja bio oko 50 000, što je u rangu cijene od 2400 EUR (najjeftinija varijanta Laništa) do 4400 EUR po sjedalu (vjerojatno najjeftinija varijanta novog Maksimira) - o tim sam troškovima već pisao u prvom dijelu ove sage. Članak donosi i prve skice arhitektonskog rješenja.

Jest, razlika je prilično velika, ali rušenje nečega kako bi se na istom mjestu nanovo gradilo strahovito je skupo (priprema terena za koncepcijski potpuno drukčiji stadion nego što je sad uključuje čupanje apsolutno svega, od temelja do odvoza nenormalne količine betona, čelika i stakla što je u potpunosti otpad kojeg treba zbrinuti i malo toga je ponovno iskoristivo). Razumljivo je kako bi novi stadion na čistom zemljištu bio jeftiniji (nešto se priča i o doniranju zemljišta od strane Grada Zagreba).

Niti jedan novi stadion u Europi nije nastao na ruševinama starog (Emirates u Londonu, novi Liverpoolov stadion koji se planira izgraditi, Allianz Arena, AufSchalke Arena itd.).

Javnost u nas mora konačno odlučiti što želi: s jedne strane sentiment je jak argument, no on potpuno koči razumno odlučivanje; na kraju se svodi na to kako je najisplativija situacija ostaviti stadion takvim kakav je, jer je tako najjeftinije. Nažalost, posljedica svega jest to što se uvijek enormno gradilo, a malo se razmišljalo o kasnijem održavanju i moderniziranju. Zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice i dan-danas nije dovršena (iza staklenih i opločenih fasada kriju se ogromne betonske površine prekrivene godinama nedirnutom prašinom), zgrada Nove bolnice i tako redom.

Uostalom, Maksimir se već jednom počeo obnavljati i ta je obnova stala nakon promjene vlasti 2000. Gradonačelnik Bandić svašta je obećavao, no 7 godina kasnije još uvijek nema rješenja (iako je u međuvremenu formirana skijaška staza za potrebe Svjetskog kupa, što isto nije bio malen novac). Raditi od stadiona političko pitanje zaista je kulminacija apsurda; možda bi trebalo stadion pretvoriti u d.d. i IPO-om ponuditi dionice onima koji nisu za to da se stadion ruši. Skupio bi se novac za obnovu, dioničari bi se morali voditi ekonomskim razlozima u vođenu stadiona i svaku bi kunu tri puta morali preokrenuti. Zanima me baš bi li i tada bili redovi za kredite u bankama?

Smatram kako je ovakvo rješenje zaista jedino moguće: neka privatni investitor u dogovoru s gradom izgradi novi stadion i poravna ono čudo u Maksimirskoj 128. Zašto bi i na kraju krajeva, stadion morao biti u vlasništvu Zagreba? Dugoročno, puno veća isplativost bio bi neki malo ekskluzivniji ugovor o najmu.

Uostalom, zašto bi Grad morao plaćati njegov najam? Zato što je Dinamo udruga građana? Eto i problema zakona u sportu: klub treba privatizirati (neka ga vode Mamići, zašto ne) i neka se prikupe sponzori koji će dati novac Dinamu za najam! Isto neka se napravi i sa Zagrebom (ako mogu Inter i Milan dijeliti jedan stadion, mogu i Dinamo i Zagreb).

Ovaj problem nikako nije jednodimenzionalan, no zanimljivo je kako gotovo i nema drugih prijedloga kako riješiti ovu zavrzlamu. Kako je i običaj u nas, nabacuje se blatom i kritikama bez konstruktivnih rješenja i pričama o svetinjama i sentimentima. Ako je Dinamu stalo do Maksimira - neka plati njegovu obnovu sam; ako ne može, neka prihvati ekonomski opravdano rješenje. Uostalom, Dinamo je samo korisnik Maksimira koji nije u njegovom vlasništvu i mora prihvatiti odluku njegovog vlasnika. Osobno, volio bih vidjeti taj ugovor o najmu između Grada Zagreba i Dinama i što točno u njemu piše…