Originalnost ovog teksta i nije neka; Mračni je dosta prije mene pisao o ova dva steakhouse-a (više: Mú, Fort Apache), no želja mi je dati i neki svoj neformalni osvrt na svoje dojmove s ručkova/večera na ta dva mjesta. Osobno mi je meso prilično bitna namirnica; nemam neke moralne barijere oko jedenja mesa i potpuno podržavam nečije vegetarijanstvo/veganstvo i isti pristup očekujem od njih.
U oba steakhouse-a navratio sam 3-4 puta i niti jednom nisam bio razočaran, dapače: meso je baš svaki put bilo ispečeno onako kako sam tražio (što inače varira od done do well-done, iako ne zazirem od ružičaste sredine), a prilozi su bili izvrsni: od pohanog luka (na kojeg sam se navukao kad sam bio u Kanadi kad sam i prvi put pojeo steak od izvorne američke govedine) do povrća na žaru.
T-Bone je u Fort Apache zaista fantastičan; za nekoga tko voli meso predstavlja praznik (ovo pišem pod relativno svježim dojmom); ništa manje nije dobar neki od steakova u Mú (uključujući T-Bone).
Usluga u oba restorana je zaista odlična: u Mú radi zaista vrhunski konobar (ošišan sasvim na kratko; nosi naočale) za kojeg vjerujem da od bakšiša zaradi još jednu plaću; u Fort Apache-u također je nekoliko konobara koji su vrlo susretljivi i ljubazni (inače, moguće je zamoliti konobara da vas provede kroz kuhinju i sami možete odabrati komad mesa kojeg želite da vam se ispeče).
Svakako da posjet ovim restoranima nije previše jeftin; osobno si priuštim posjet jednom u mjesec i pol dana i užitak u dobrom komadu mesa.
Jedna do dvije šalice dnevno jest mjera u mom slučaju. Znam si šalicu instanta ili moka-kave napraviti kod kuće, no užitak je otići i u manji kafić u kvartu, bez velike gužve i prelistati novine uz espresso (kratki ili produženi), latte, macchiato i slično (moram prenijeti link na sjajan tekst s odličnim ilustracijama o vrstama kava: Coffee drinks illustrated). Navedeno je posebna mantra na slobodan dan, negdje oko 9 ujutro, nakon doručka.
Nažalost, često se po kafićima pije loša kava - espresso koji ima talog kao slaba turska kava, pregrijano mlijeko, rijetka pjena cappuccina, gorčina kao da je iz iste mjerice napravljena već treća kava, okus po “zagorenoj kavi”. Često niti cijena nije posebna garancija da će kava biti dobra - osobno sam bio i u lijepom broju kafića gdje produženi espresso nisam platio više od 4 kune, a bio je prilično bolji od nekih koji su bili i po dvostruko skuplji i navodno prestižnim kafićima. Primjerice, jednu od najboljih espresso kava pio sam za svega 5 kuna u Zagrebu na Cvjetnom naselju, dok sam ponegdje znao ostaviti i dvostruko više, a da bi kava imala okus razrijeđenog instanta.
Kada se zaputim van granica, gotovo uvijek popijem kavu u Starbucksu, Coffe Shop Companyu ili Cafe Nerou, no ne mogu reći da previše opravdavaju cijenu koja je nerijetko barem 2 €; kava nije loša, no nije ništa posebno; baš me zanima hoće li Starbucks (za kojeg se priča da će doći u jedan trgovački centar koji se trenutno gradi u metropoli) zaživjeti nakon početne euforije.
Ovdje bih volio dati i jednu preporuku - kava u novootvorenom kafiću i restoranu Lobby u neboderu na početku ulice Ivana Lučića u Zagrebu - služi se posebni Franckov espresso (na čijim se stranicama može pročitati o čemu sve ovisi pravljenje dobre kave) - isprobao sam nekoliko vrsta i sve su bile odlične, a i količina je za pohvalu (za usporedbu s nekim obližnjim mjestima, dobije se više i bolje za istu cijenu). Cijena jest nešto viša od prosjeka (9 kuna za kavu s mlijekom ili capuccino), no mislim kako se isplati. Čitav se prostor nalazi u prizemlju (ime sve govori), a ne na vrhu nebodera - možda je tako i bolje, jer bi kava uz takav pogled zaista bila predobar razlog za izbjegavanje radnih obaveza…
Limunada i cijeđeni limun predstavljaju mi prilično zadovoljstvo, kombinirani sa smeđim šećerom (često koristim nerafinirani od smeđe trske koje je poput kombinacije meda i šećera: gusto, melasasto i gotovo crno). No, sve donedavno imao sam jedino plastično cjedilo koje se savijalo pod imalo jačom silom prilikom cijeđenja i nije baš bilo najsretnije rješenje. Svojevrstan “spas” došao je u vidu prijateljičina rođendanskog poklona - to je bio Juicy Salif dizajnera Phillipea Starcka.
Kvalitetan pribor oduvijek mi je bio bitan, bilo da je to nož, daska za rezanje, žlica, vilica i za to mi nije žao izdvojiti nešto više novca; ipak to koristim za hranu i štedjeti na tome mi baš i nije prioritet. Naravno, nikako mi nije bitan potpis nekog predmeta već njegova funkcionalnost, korisnost i lakoća održavanja. Zasigurno neću zaobići predmet koji mi odgovara po tim karakteristikama i smatram kako mi je potreban, a ima potpis. Naravno, ukoliko mi je dostupan cijenom. Cjedilo je napravljeno od lijevanog aluminija (što u potpunosti isključuje koroziju) te je matirano.
Juicy Salif odlično obavlja posao; lako se čisti i dobro izgleda gdjegod da ga se postavi (čaki u dnevni boravak). Jest, nije baš jeftin i zasigurno ima ljudi koji se zgražaju nad njegovom cijenom. No, meni je uvijek bio predmet želja, kao što mi je i vrhunski nož za kruh, koji obavezno mora biti nazubljen i oštar i pomoću kojeg je priprema bilo kakvog sendviča sasvim druga priča.
Spomenuto se cjedilo može nabaviti u Zagrebu, u Tkalčićevoj ulici u trgovini Modus.
