Arhiva u kategoriji 'Ekonomija'

Haludovo, nekad i danas - II. dio

Napisao
linus.broj.dva
,
5.9.2008.
,
u Društvo i Ekonomija
. 0 komentara

Offshore tvrtka Bismass Limited International House sa sjedištem na otoku Man stekla je 54,59 posto vlasništva nad Hotelima Haludovo Malinska d.d. Bismass Limited International House, koji zastupaju Diane Jane Palmer i Melanie Jane Quayle, stekao je 5.859.425 redovnih dionica društva, što čini 54,5931 posto temeljnog kapitala društva. Istovjetan udjel ranije je posjedovao Sauron Ltd iza kojeg je stajao Armenac Ara Abramian.

Ovu vijest moglo se pročitati u business.hr-u prije nekih godinu i pol dana (Hoteli Haludovo mijenjaju vlasnike, ali ćud nikako). Nekoliko mjeseci prije te su se vijesti susreli Damir Polančec i Ara Abramian (ruski bogataš armenskog porijekla, većinski vlasnik prije prijenosa vlasništva) i dogovorili su konkretne korake u razrješavanju apsurdne situacije koja traje desetak godina. To je bilo još 2007., a duboko na ulazu u posljednju četvrtinu 2008. nema gotovo nikakvih pomaka. Hoteli su još zapušteniji (odlična galerija fotografija koju je IdentitetNepoznat postavio na Flickr) nego prošle godine, iako ima poneki gost u vilama (čini se da je smještaj ipak moguć).

Haludovo se nalazi na možda najboljoj lokaciji na sjevernom dijelu Jadrana (svakako najboljoj na Krku), odmah uz more i sa ogromnim potencijalom koji je bio uočen još tamo 1968. godine kada se započelo s gradnjom. Gradnja je završila 1971., a godinu prije dovršen je i riječki aerodrom (koji se nalazi upravo na Krku) i od kojeg se do Haludova može doći za 20-ak minuta (već vidim oglas sjevernije u Europi u kojem se nudi let avionom do Krka i ekspresan smještaj u hotel na obali, kockanje, zabava 0-24). Nakon otvorenja u hotel se slila masa gostiju sa zapada, koji su dolazili brodovima i avionima i koji su nemilice trošili u kockarnici i hotelu (za tadašnje ludilo u hotelu zasigurno su bile zaslužne i Penthouseove zečice). Pili su se šampanjac i viski, jeli kavijar i jastozi - svita se dobro provodila, a ljudi na Krku su bili zadovoljni. Kasnije je takva ponuda gostima ocijenjena kao “nemoralna” i svita je pokupila stvari i otišla, iako je i kasnije, sve do devedesetih, Haludovo oduvijek bilo simbol neke vrste luksuza jer je praktično bio jedini takav hotel na Kvarneru.

Haludovo je na vlastitom posjedu i prvi apartmani i kuće su prilično udaljeni, tako da je potencijal za kreiranje odredišta za non-stop zabavu prilično velik, no Haludovo je upravo zbog toga u škripcu - zemljište na kojem se nalazi toliko je atraktivno da bi praktično samo mazohisti išli u realizaciju novih hotela i sadržaja (treba samo zamisliti koliko bi administracije i patnje s birokratskim sustavom trebao proći neki investitor koji bi imao najbolju namjeru napraviti nešto smisleno na tom prostoru). I upravo tu je pat-pozicija - hotel je prodan za malen novac (jer je bio u dosta lošem stanju i opterećen dugovima - posljednja profitabilna godina bila je 1990.).

Sama privatizacija je otpočetka bila problematična - prvotni je privatni vlasnik posao obavio preko tvrtke u Lihtenštajnu; nakon klasične rasprodaje i izvlačenja novca iz poduzeća Haludovo je završilo u PIF-u i preko burze u Varaždinu Haludovo kupuje tvrtka registrirana na Cipru, a nakon toga slijedi prodaja udjela tvrtkama s početka priče - prvo Sauronu, a onda Bismassu.

U članku objavljenom u Vjesniku 2002. Veljko Božić je puno toga spominjao i nagoviještao za Haludovo, ali malo toga se obistinilo, tj. praktično je samo sve postalo još lošije nego tada. Iskreno, nije sve u imenu, ali jedna latinska izreka kaže Nomen est omen - zasigurno tvrtka koja se naziva po Morgothovom maiaru, mračnom liku iz trilogije Gospodar prstenova. Očito da je sudbina Haludova slična kao i Sauronova.

Velike prijevare

Napisao
linus.broj.dva
,
8.2.2008.
,
u Društvo i Ekonomija
. 4 komentara

Sjeća li se netko Nicka Leesona? Da, to je upravo onaj kojeg je uprizorio Ewan McGregor u filmu Rogue Trader, a u kojem je holivudski prikazano kako je spomenuti čovjek u potpunosti upropastio Barings banku koja je postojala od 1762. do 1995., kada je bankrotirala. Nakon toga prodana je za 1 funtu ING-u. Zanimljivost u tom slučaju jest kako je jedan čovjek uspio trgovati s tolikim svotama novca (govori se o gubitku od gotovo 1 milijardu funti) bez da je itko posumnjao sve dok nije bilo prekasno. O tome svemu je napisana i knjiga čiji je autor sam Leeson. On je danas slobodan čovjek, ponovno oženjen i piše knjige. Nije u zatvoru zbog bolesti (obolio je od raka) i poživio je duže no što su mu 1999. predviđali.

Ovih je dana oživjelo sjećanje na Leesona i to zbog egzibicije Jeromea Kerviela, čovjeka koji je uspio jednu veliku francusku banku dovesti u opasnost od preuzimanja napravivši joj gubitak od 5 milijardi eura, i to u trgovanju vrijednosnim papirima. I u ovom slučaju povela se sumnja kako je jedan nožepozicionirani službenik koji nije posebno talentiran trgovac u tolikoj mjeri iskoristio neke eventualne propuste u unutrašnjim kontrolnim sustavima banke, a da to baš nitko nije primijetio. U ovom slučaju prilično stoji tvrdnja svih onih koji kažu da je u stvari Kerviel bio nedirnut sve dok je donosio dobit (priča se da je zaradio oko 1 milijardu 2006.) i da je “pao” tek kad je doveo banku na put bankrota. Još jedna filmska priča, no sada Kerviel viče kako neće biti žrtveno janje - očito, za razliku od Leesona, ne želi pasti sam.

Napamet mi pada i nadaleko poznata afera o propasti Enrona, o kojoj je snimljen dokumentarac Smartest Guys in the Room, u kojoj su iznesene neke nevjerojatne činjenice kako se poslovalo u SAD sve do 2001., kada je donesen Sarbanes-Oxleyev zakon koji je u mnogim stvarima bitno otežao kriminal i nepošteno, odnosno nezakonito poslovanje, iako ima i dijelova koji su pogodili kompanije koje zakonito posluju otežavajući im rad zbog više administrativnog posla. Inače, dokumentarac je odličan i preporučam ga. Naravno, Enron nije bio usamljen, bili su tu još Tyco International i WorldCom. O propasti Enrona snimljen je i igrani film, The Crooked E: The Unshredded Truth about Enron; ne toliko komercijalan i popunjen zvijezdama, predstavlja priču iz pogleda zaposlenika koji su do zadnje sekunde vjerovali u oporavak tvrtke (njih 25 000 ostalo je bez ijednog dolara iz mirovinskog fonda u kojeg su godinama uplaćivali).

Još krajem osamdesetih i početkom devedesetih vrtjela se afera o Michaelu Milkenu, kralju junk obveznica, koji je na kraju suđenja u kojem je proglašen krivim platio kaznu od 600 milijuna dolara! O ovome preporučam guglanje, jer su brojke i razmjeri afere jako veliki. Možda je i nepošteno sve nazivati prijevarama jer očito one samo izbijaju kada se događaju gubici i propasti, dok se u slučaju dobiti i uspjeha sve proglašava “uzornim poslovanjem” i “senzacijom”…

Organizacija

Napisao
linus.broj.dva
,
4.1.2008.
,
u Društvo i Ekonomija
. 1 Komentar

Pod ovim pojmom ne mislim točno na specifičnu radna ili potporna cjelina većeg broja ili više grupa ljudi uspostavljena radi koordiniranog ostvarivanja zacrtanih namjena, već prije na organiziranje, usklađivanje zadataka i odnosa da bi se proveli neki ciljevi. Dobra je organizacija praktično i nužan i dovoljan uvjet (ovo će dobro razumjeti matematičari) bilo kakvog uspješnog obavljanja posla.

U jednom od posljednjih pauza-ručkova na svom prethodnom poslu, uz uobičajeno čavrljanje povela se jedna dobra rasprava o organizaciji rada u nas i u sličnim institucijama vani (iskustva iz Europe i SAD) i praktično je pao zaključak kako velike razlike nisu u rezultatima rada (doduše, ispred nas su, ali usporede li se neke specifičnosti i odvagnu li se malo neki rezultati, prednost nije toliko velika koliko se a priori smatra) već u pripremi za taj isti rad. Primjerice, organizacija u nas predstavlja pomalo stihijsku solo-borbu svakog pojedinca gdje manje-više diplomatske sposobnosti primijenjene na kolege i suradnike daju bolje ili lošije rezultate. Kolega s kojim sam donedavno dijelio ured istovremeno se bavio s 4 do 5 stvari, koje su uključivale:

  • nabavku uredske opreme za koju je morao sam oformiti komisiju (državna služba i poštivanje zakona o javnoj nabavi) i od odabrane tvrtke prikupiti nekih 5 dokumenata kojima se dokazuje vjerodostojnost tvrtke za poslovanje s državom (imam negdje i članak zakona zapisan, ali ne mogu ga baš pronaći, pa kome se da, neka progugla)
  • nabavku računala i ekspres-učenje karakteristika i specifikacija hardvera (jer jednostavno nema koga pitati, a da ne dobije kako-si-jadna-neznalica pogled); rješavanje problema sa starim računalom i istim pogledima onih koje pita
  • pretipkavanje članka za znanstveni časopis i njegovo prelamanje (jednostavno to radi puno bolje od tajnice koja je zatrpana s pretipkavanjem dvaju knjiga u rukopisu, pa gubi u principu manje vremena, ali više živaca)
  • sređivanje gomile papirologije oko puta u inozemstvo (ponude, putni nalozi, računi, preslici ovoga i onoga i na kraju molitva u administraciji bi li se moglo zamoljeno što prije gurnuti u proceduru - dobar boost je ciglica kave ili čokolada)
  • sve navedeno uključuje i pregovore i razgovore s barem jednim direktno nadređenim na što se gubi dodatno vrijeme jer su uvijek potrebna temeljita uvjeravanja

U svemu navedenom nisam uključio redovne zadatke. Možda sam idealist, no smatram kako je loš, odnosno nedovoljno dobro odrađen posao u velikom broju slučajeva čini više štete no koristi. K tomu, organizacija u kojoj je previše “nezamjenjivih” (ako se ne varam, Charles de Gaulle rekao je kako su Puna groblja nezamjenjivih) nikako se ne može zvati dobrom. Jasna slika o tomu tko, što, kako i gdje radi prilično je bitna radilo se o roštilju za 15 ljudi ili proizvodnji novog Airbusa.

Priznajem, nekada je stihijska organizacija karakteristična za naše podneblje u prednosti, no (pre)često izaziva frustracije u ljudima da bi joj se mogle uvažiti sve komparativne prednosti.