Arhiva u kategoriji 'Društvo'

Haludovo, nekad i danas - II. dio

Napisao
linus.broj.dva
,
5.9.2008.
,
u Društvo i Ekonomija
. 2 komentara

Offshore tvrtka Bismass Limited International House sa sjedištem na otoku Man stekla je 54,59 posto vlasništva nad Hotelima Haludovo Malinska d.d. Bismass Limited International House, koji zastupaju Diane Jane Palmer i Melanie Jane Quayle, stekao je 5.859.425 redovnih dionica društva, što čini 54,5931 posto temeljnog kapitala društva. Istovjetan udjel ranije je posjedovao Sauron Ltd iza kojeg je stajao Armenac Ara Abramian.

Ovu vijest moglo se pročitati u business.hr-u prije nekih godinu i pol dana (Hoteli Haludovo mijenjaju vlasnike, ali ćud nikako). Nekoliko mjeseci prije te su se vijesti susreli Damir Polančec i Ara Abramian (ruski bogataš armenskog porijekla, većinski vlasnik prije prijenosa vlasništva) i dogovorili su konkretne korake u razrješavanju apsurdne situacije koja traje desetak godina. To je bilo još 2007., a duboko na ulazu u posljednju četvrtinu 2008. nema gotovo nikakvih pomaka. Hoteli su još zapušteniji (odlična galerija fotografija koju je IdentitetNepoznat postavio na Flickr) nego prošle godine, iako ima poneki gost u vilama (čini se da je smještaj ipak moguć).

Haludovo se nalazi na možda najboljoj lokaciji na sjevernom dijelu Jadrana (svakako najboljoj na Krku), odmah uz more i sa ogromnim potencijalom koji je bio uočen još tamo 1968. godine kada se započelo s gradnjom. Gradnja je završila 1971., a godinu prije dovršen je i riječki aerodrom (koji se nalazi upravo na Krku) i od kojeg se do Haludova može doći za 20-ak minuta (već vidim oglas sjevernije u Europi u kojem se nudi let avionom do Krka i ekspresan smještaj u hotel na obali, kockanje, zabava 0-24). Nakon otvorenja u hotel se slila masa gostiju sa zapada, koji su dolazili brodovima i avionima i koji su nemilice trošili u kockarnici i hotelu (za tadašnje ludilo u hotelu zasigurno su bile zaslužne i Penthouseove zečice). Pili su se šampanjac i viski, jeli kavijar i jastozi - svita se dobro provodila, a ljudi na Krku su bili zadovoljni. Kasnije je takva ponuda gostima ocijenjena kao “nemoralna” i svita je pokupila stvari i otišla, iako je i kasnije, sve do devedesetih, Haludovo oduvijek bilo simbol neke vrste luksuza jer je praktično bio jedini takav hotel na Kvarneru.

Haludovo je na vlastitom posjedu i prvi apartmani i kuće su prilično udaljeni, tako da je potencijal za kreiranje odredišta za non-stop zabavu prilično velik, no Haludovo je upravo zbog toga u škripcu - zemljište na kojem se nalazi toliko je atraktivno da bi praktično samo mazohisti išli u realizaciju novih hotela i sadržaja (treba samo zamisliti koliko bi administracije i patnje s birokratskim sustavom trebao proći neki investitor koji bi imao najbolju namjeru napraviti nešto smisleno na tom prostoru). I upravo tu je pat-pozicija - hotel je prodan za malen novac (jer je bio u dosta lošem stanju i opterećen dugovima - posljednja profitabilna godina bila je 1990.).

Sama privatizacija je otpočetka bila problematična - prvotni je privatni vlasnik posao obavio preko tvrtke u Lihtenštajnu; nakon klasične rasprodaje i izvlačenja novca iz poduzeća Haludovo je završilo u PIF-u i preko burze u Varaždinu Haludovo kupuje tvrtka registrirana na Cipru, a nakon toga slijedi prodaja udjela tvrtkama s početka priče - prvo Sauronu, a onda Bismassu.

U članku objavljenom u Vjesniku 2002. Veljko Božić je puno toga spominjao i nagoviještao za Haludovo, ali malo toga se obistinilo, tj. praktično je samo sve postalo još lošije nego tada. Iskreno, nije sve u imenu, ali jedna latinska izreka kaže Nomen est omen - zasigurno tvrtka koja se naziva po Morgothovom maiaru, mračnom liku iz trilogije Gospodar prstenova. Očito da je sudbina Haludova slična kao i Sauronova.

Neuspjeh peticije - ništa od referenduma

Napisao
linus.broj.dva
,
13.4.2008.
,
u Društvo i Politika
. 5 komentara

Ovaj vikend obilježila su, izuzev sportskih uspjeha naših plivača, dva događaja koja su uključivala priličan broj ljudi - prvi je dakako sindikalni prosvjed na kojem su vođe izvikivale standardne parole, a bez neke velike, konkretne i prije svega racionalne poruke, odnosno zaključka (osobno mislim kako je tu bilo ponajviše satire, cinizma, sarkazma i jada ljudi koji moraju živjeti s manje od 2000 kuna mjesečno) te svojevrsna propast peticije kojom se pokušalo izboriti referendum o pristupanju NATO-u.

Ta je peticija pokazala kako je prilično malen broj ljudi u nas spreman na neke konkretne poteze - 150 000 potpisa generalno nije malen broj, ali to je niti 5% punoljetnih u nas, što bi sa aspekta izbora značilo da “stranka za referendum o NATO-u” ne bi prošla na parlamentarnim izborima. Posljednjih se mjeseci priča kako 40% ispitanika ne podržava pristup Hrvatske NATO-u - gdje su danas ti protivnici?

Općenito, ova peticija u sebi implicira jednu bitnu činjenicu, po mom mišljenju, a ta je da kad se radi o idejama, metodama, načinima, vođenju i sličnom u Hrvatskoj ćete naći barem 2-3 milijuna ljudi koji smatraju kako su vrlo sposbni i pametni, no kada treba realizirati i materijalizirati svu tu pamet - naglo sve pada u vodu i sve praktično ostaje na šačici hrabrih (ludih?) - entuzijazam i trud uloženi u ovu peticiju zaista su pohvalni. Očito, organizatori su previdjeli kako ljudi u nas još uvijek prilično važu oko toga što će poduprijeti - najčešće nisu nizašto, ali vrlo dobro znaju protiv čega su, sve dokjavno ne trebaju stati iza toga.

Šteta, jedna dobra inicijativa propala je zbog velike tromosti onih koji su trebali dati svoj potpis. Je li diskrepancija između statistika potpore ulasku u NATO i potpore referendumu slučajno (pre)velika ili ne - teško je objektivno presuditi. Još nešto što se “poskrivečki” provlači jest to da ljudi imaju puno bitnijih problema od opredijeljenja za NATO.

Jasan stav nešto je što prilično nedostaje u gotovo svakoj pori našeg društva - duboko vjerujem kako naši “pregovarači” u pregovore s EU ulaze bez ikakvog početnog stajališta, odnosno jasnog stava što žele i na što su spremni pristati. Teško je očekivati nešto više na pojedninačnoj razini kad niti na ukupnoj tog jednostavno - nema.

Dobar menadžment?

Napisao
linus.broj.dva
,
12.3.2008.
,
u Društvo i Sport
. 0 komentara

Ovih dana ponovno se kotrljala mogućost stečaja splitskog Hajduka. Nakon “slučaja Jarni” koji je, koliko znam, bio prvi takve vrste, još su Mornar, Hibić, Vuković (ima ih još) pokušali prislilno naplatiti svoja potraživanja guranjem kluba u stečaj. Dosad je uvijek na neki način pronađen novac i igrači su bivali isplaćeni. Praktično je za ne povjerovati kako jedan od ljudi koji je nekada gotovo držao klub u šaci danas vodi taj isti klub u prvoj ligi - ovo nije neka moralistička primjedba, ali jako dobro oslikava važnost Hajduka za Split uopće.

Hajduk je jedan poprilično vruć krumpir i nemali su se opekli na njemu; često se Dinamo spominje kao pomalo uklet klub koji je vrlo grub prema svojim legendama, ali niti Hajduk nije predaleko. Posljednjih se godinu-dvije-tri mogu slobodno svrstati u vrlo teške za klub s Poljuda, jer mnogi su se opekli na situaciji u klubu koja je daleko od idealne: prijetnje stečajem, odlascima igrača, nezadovoljstvo navijača… Nadoda li se tome i duboko nezadovoljstvo grada Splita što ne dobiva službene utakmice reprezentacijie i tek jednog potencijalnog putika na EURO 2008 - slobodno se može reći kako je preuzeti klub u ovom trenutku kadra samo onaj koji ima velike hrabrosti napraviti jedan drastičan rez ili koji nema apsolutne nikakve namjere osim nekako održati ovo stanje. Samo ove sezone otišli su Grgić, Erceg, Jerkov… Nitko nije želio reći ni slova o stanju iza zatvorenih vrata jer je Hajduk tim ljudima svetinja, ma koliko se činilo drukčije. Ne treba zaboraviti niti na navijače.

Prije nekoliko je mjeseci Torcida uspjela stopirati odlazk Ante Rukavine, napadača koji je jednom dobrom polusezonom zadivio more skauta i koji danas boravi podjednako na klupi i u igri i koji se pomalo i izgubio u poljudskoj epizodi. Nikola Kalinić s druge je strane privukao na sebe svu pozornost, no prodaja bi značila nečiji nestanak iz Splita (shvatiti doslovno ili figurativno, svejedno je).

Ne treba ni spominjati koliko je samo igrača prodefiliralo kroz svlačionicu - kada bi jedan igrač, tipa Vladimira Balića, pisao s kime je sve igrao i trenirao samo u Hajduku, mislim da bi bilo dovoljno za popuniti početne postave u kompletnom kolu 1. HNL!

No, Hajduk je simbol kojeg je vrlo teško promatrati razumno i stoga ne čudi što ipak postoji dosta velik broj ljudi koji žele pomoći Hajduku. Kao posljednji javili su se navijači, koji bi željeli otkupiti klub. Osobno, volio bih vidjeti ostvarenje te zamisli, ali bojim se da bi moglo doći do velikog sudara realnosti s jedne i velikih ideja i entuzijazma s druge strane.

U posljednjih se 13 godina, od velike sezone u kojoj je napravljen plasman među prvih 8 klubova Europe puno toga promijenilo u Hajduku, ali jedna stvar nije: Hajduk se sve to vrijeme vodio s vrlo malo razuma, a s jako puno temperamenta u jednom poluređenom kaosu. Dok je bilo rezultata, stvari su bile mirne. No, kao kakva slaba konstrukcija, sve se prilično ljuljalo i prijetilo rušenjem, ali uvijek je potres prestao i stvar se smirila. Međutim, pitanje je koliko konstrukcija može podnijeti.

Ne mogu se ne sjetiti nekoliko rima iz TBF-ove pjesme ST stanje uma:

Obožavam grad u kojem svi su face

i u kojem za par dana sve face budu štrace

di svi nose Oukli cvike i svak bi piva i svira

obožavan ovaj grad i svak je žrtva nekog đira

di vlada temperament

i malo je razuma

navuka sam se skroz na ST stanje uma…