Jednom prilikom na blogu sam pisao o dresovima nogometnih klubova i raznim bedževima koji se mogu na njima vidjeti. Tako je FC Bayern zaradio i četvrtu zvjezdicu za svoj dres osvajanjem 20. naslova prvaka Njemačke. FCB je jedini klub u Njemačkoj s tom privilegijom.
Arhiva autora linus.broj.dva
U posljednje vrijeme na ogromnoj količini web-stranica, a i na uređajima koji imaju mogućnost pristupa internetu ovakav je ili sličan znak (bolje rečeno animacija) postao praktično nezaobilazan i to u dosta velikom broju varijanti.
Posebice se to raširilo sa masovnom popularizacijom AJAX-a (kako korištenjem rutina unutar AJAX-a ne treba nanovo učitavati cijelu stranicu, nasušno je trebalo na neki način vizualizirati proces učitavanja jer korisnik teško na drukčiji način može dobiti informaciju da se nešto događa u pozadini - posebice oni koji su navikli na reload stranica).
Ovu animaciju preuzeo sam s ajaxload.info, “Web 2.0 usluge”.
Među mojim prvim tekstovima na ovom blogu bio je Tko će na kraju platiti ceh?, gdje je bilo riječi o tome kako niti jedna kuna od velikog priljeva na ime odšteta zbog prelazaka nogometaša Dinama u Manchester City i Arsenal (a čemu se od neki dan može pribrojiti i Tottenham).
No, pomalo je neobično kako se dio medija nanovo iščuđava tom hr-fenomenu - danas je business.hr u svom tiskanom izdanju izašao s naslovnicom s koje se smiješi alfa i omega Dinama i uz čiju je sliku naslov “Sanaderu, možeš mi staviti soli na rep”. Naravno, ništa novo nije rečeno osim što su se u odnosu na ljeto ponešto promijenili iznosi jer su u međuvremenu prodani još neki igrači. Ako se ne varam, i Otvoreno je neku večer bilo posvećeno istoj temi. Očito, tema je ponovno aktualna, no bila je pod debelim slojem prašine sedam-osam mjeseci i sad je odjednom ponovno u prvom planu.
Možda bi zakon trebalo mijenjati, ali čemu? Ionako nije poanta u tome što je Dinamo udruga građana, već je u tome što bi klubove trebalo privatizirati, a s tim se oteže već godinama. Isto tako, istaknuto je kako na odštetu nije moguće naplatiti porez, jer je to neoporeziva kategorija, a u ovom slučaju nije prodan igrač (jer to nije ni dozvoljeno jer bi se radilo o trgovini ljudima), već je uplaćena odšteta zbog prijevremenog raskida ugovora i gubitka usluga jednog igrača. Pravno i financijski gledano (nisam stručnjak, ali imam poneko saznanje) nije niti malo jednostavno sve ovo rasplesti. Zbog toga su sportski klubovi već poodavno bliži tvrtkama nego nekakvim entuzijastičnim udruženjima sa zasadima na Coubertinovskom shvaćanju sporta.
Mislim kako se mora priznati da je izvršni dopredsjednik znao pitati (i platiti informacije) na pravim mjestima kako postrojiti klub u pravno-financijskom smislu, a da bude sve po zakonu - i to je osnovni problem za državu jer je ona uvijek korak-dva iza i ne može se nositi sa svim mogućim savjetima i konzultacijama koje se dobiva za (ne)mali novac.
Uglavnom, zakon se pokazao lošim jer ga je netko uspio izigrati, kao što se uspjelo u mnogim drugim slučajevima sa nekim drugim zakonima. Nažalost, uvijek će se naći netko tko će uspjeti izigrati zakon, što je posebno bolno (za javnost) ako se radi o velikim iznosima…