Archive: March, 2009

Pošto jedan referendum?

Mislim da će jedan od predizbornih plakata kao obećanje imati nešto vezano uz (ukleti) Dinamov stadion…

2009_03_19_182513.jpg

[članak u Jutarnjem]

Ovo je još jedno u nizu obećanja oko referenduma (prvi je trebao biti 15. siječnja 2008., pa je odgođen za svibanj 2009.). Argument je kako je referendum ozbiljna stvar i s kojom se ne treba šaliti, ali očito da je to neki sitni adut u rukavu koji svako malo ispliva na površinu i oko kojeg se potroši nešto novinarskog i medijskog vremena (pa se malo zaborave veleinvesticije i veleobjekti po 5000 i 11000 EUR/m2).

Inače, sjeća li se još netko Plavog vulkana?

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)

Pismo ili glava?

U prethodnom sam tekstu spominjao bacanje novčića kao mogućnost odlučivanja koje pravilo koristiti. Inače, to je univerzalni način za razrješenje svih nedoumica, odnosno dilema ili dvoumljenja – uzme se kovanica, jedna strana bude za prvu, a druga za drugi dio dileme. Kovanica se baci u zrak, dobro se izvrti i odluku je donijela sudbina, ili bolje rečeno, statistika.

Prva igra tog tipa bila je raširena u antičkoj Grčkoj. zvala se Ostra Kinda i igrala se sa – školjkom. Naime, jednu su stranu školjke zacrnili, dok je druga ostala bijela. Jedan je igrač bacio školjku uvis, dok je drugi zvao noć ili dan (grcki: nux kai hemera). Slično se igralo i u Engleskoj, gdje se ta igra zvala Cross and Pile, po oznakama na kovanom novcu. U doba Rimljana, igra se zvala navia aut caput, odnosno brod ili glava – naravno, na jednoj strani nalazio se lik cara, dok je s druge strane na nekim novčićima bio motiv broda.

Kod nas se ustalio naziv pismo – glava. Sa stalnim sporenjem što je to pismo, a što glava. Ja obicčo pitam kuna ili slavuj (tuna, medvjed, degenija – zavisno što se baca ). U Hrvatskom Novčarskom Zavodu kazu da je lice kovanice ona strana na kojoj je motiv slavuja, a na naličju je vrijednost i motiv kune.

U anglosaksonskim zemljama uvriježio se naziv Heads or Tails (dakle, glava je ona strana na kojoj je obično i bila glava neke osobe). Tails je došao, vjerojatno, od britanske kovanice od 10 penija – na jednoj strani kovanice nalazio se lav s podignutim repom, motiv preuzet s grba vojske. u Irskoj se igra zove Heads or Harps (po harfi na jednoj strani kovanice), u Brazilu Cara ou Coroa (lice ili kruna), Meksikanci to zovu Aguila o Sol (orao ili sunce). u Hong-Kongu igra se naziva Head or Word, dakle vrlo slično našem nazivu Pismo – Glava. tamo Pismo predstavlja stranu na kojoj je napisana vrijednost kovanice, a glava je, naravno, ona druga strana.

Samo bacanje novčića prastara je i vrlo jednostavna hazardna igra, sa samo dva (u idealnom slučaju) moguća ishoda. Statistički, to je “kocka” sa 2 stranice, odnosno 2 broja. Vrlo jednostavnim računom dođe se do vjerojatnosti od 50%, bilo da će ishod biti pismo ili glava. Naravno, to vrijedi ukoliko je u igri tzv. idealna kovanica, koja ima samo 2 dimenzije i koja – ili nema mase ili je savršeno raspodijeljena. U stvarnosti, kovanica je trodimenizionalna i nesavršena, zbog neravnomjerno otisnutih motiva, nesimetrije i općenite nesavršenosti izrade. Tako je moguće, uz primjenu uvijek istog nacina bacanja, iste upotrijebljene snage, iste ili jako slične kovanice i jednakog hvatanja kovanice (malo računanja i znanja dinamike, odnosno mehanike) znatno narušiti odnos 50:50 u korist jedne strane kovanice [više].

Iako samo igra, bacanje novčića našlo je primjenu u mnogim stvarima kao najjednostavnije sredstvo odlučivanja. Čak je i biblijski lik Jona, zbog istog principa odlučivanja, završio u velikoj ribi. Novčićem je odlučena i utakmica polufinala EP u nogometu 1968. Nakon 0:0 i produžetaka (nije bilo izvođenja jedanaesteraca) pristupilo se bacanju. Italija je prošla Rusiju i postala europskim prvakom… I u drugim sportovima se koristi bacanje novčića (za biranje strana, npr.). 

Vezano za kovanice, uz pivo i kikiriki često su se znala ukazati pitanja:
pitanje prvo: baca se novčić 19 puta i svaki put se dobiva pismo. koja je vjerojatnost da ce se u 20. bacanju dobiti glava?
odgovor: vjerojatnost je jednaka za glavu i pismo, u svakom bacanju.

pitanje drugo: potrebno je nabaviti dvije kovanice cije ce vrijednosti zbrojene dati 30 lipa, a da jedna kovanica NIJE 20 lipa. je li to moguće?o
dgovor: naravno. JEDNA kovanica nije 20 lipa, ali druga jest. dakle, 10 i 20 daju 30.

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)

Sport i njegove zanimljivosti, dio XII. – pravilo “pogotka u gostima”

Netom odgirane utakmice šesnaestine finala nogometne Lige prvaka koje se igraju na principu kod-kuće-i-u-gostima (iliti home and away) nisu došle u situaciju da se ukupni pobjednik, odnosno četvrtfinalist odluči golom u gostima. Ovo se pravilo koristi u nokaut-fazama pojedinih natjecanja, posebice u loptačkim sportovima – nogometu, rukometu, košarci i govori da u slučaju pobjede s istom razlikom prednost ima momčad koja je zabila pogodak više u gostujućoj utakmici. Naime, u svakoj se utakmici odredi domaćinska momčad, bez obzira gdje se igrala utakmica (npr. u prošlosezonskom finalu Lige prvaka igranom u Mosvki, Man UTD je bio domaćinska momčad – čisti formalizam, da se zadovolje pravila).

Pravilo nije bilo tu od samih početaka – u natjecanja je ulazilo postupno, no kao nekakav standard u nogometu je svakako od sredine sedamdesetih i zadržalo se sve do danas. Prije su se izjednačene situacije rješavale na razne načine – produžeci, jedanaesterci, treća utakmica na neutralnom terenu, čak i bacanjem novčića (neke bitne utakmice odlučene su na ovaj način).

Posljednjih se mjeseci da čuti kako ovo pravilo baš i nije neko najbolje rješenje, unatoč činjenici da praktično u 50 ozbiljnih nogometnih godina nije pronađeno jedinstveno rješenje koje bi bilo pravedno, praktično i korisno. Najveće kritike idu prema tome da se na ovaj način favoriziraju momčad sklon(ij)u obrani. Po meni, problem je u tome što se prednost daje manjem broju primljenih golova u odnosu na veći broj zabijenih golova u jednoj utakmici. Ovakvo favoriziranje dolazi do izražaja kod, primjerice, rezultata 4-3 i 1-2. Ovdje je jedna momčad kod kuće zabila 4 i primila 3 gola u jednoj utakmici, dok je u drugoj (u gostima) zabila 1 i primila 2 gola -  i biva izbačena iz natjecanja. Po mom skromnom mišljenju, nogomet se ipak igra za golove i trebalo bi nagraditi momčad koja je u jednoj utakmici zabila više (i pobijedila), a ne nagraditi onu koja je zabila više na gostovanju (i pritom ne moravši pobijediti u niti jednoj od dvije utakmice – npr. 0-0 i 1-1 ili 3-3 i 4-4).

Sadašnje pravilo dovodi do toga da domaćinske momčadi igraju tvrdu obranu samo kako ne bi primile gol, što je pomalo i apsurdno. Tako je pobjeda od 1-0 doma puno vrijednija od 2-1, a iz tog razloga i gostima baš nije mio napad, ljepša im je obrana i čista mreža, a naprijed što se napravi – napravi.

Kao radikalno rješenje moglo bi se uvesti pravilo da se način odlučivanja pobjednika u 2 utakmice odredi – bacanjem novčića . Prva opcija bi bila više golova u gostima, a druga više golova u jednoj utakmici. Naravno, sve bi vrijedilo u slučaju izjednačenog zbirnog rezultata u dvije utakmice (npr. 5-3 i 1-3 koji daju 6-6). Na ovaj način možda bi i došlo do korekcije taktika pred same utakmice, posebice ako bi se odluka donosila pred sam početak uzvratne utakmice. Na taj način bi se eliminrale stroge defanzivne i destruktivne taktike i općenito bi se pridonijelo napadačkim momčadima. U današnjem nogometu upravo to nedostaje, jer se premalo štiti napadačka igra (tolerantni suci, grubi braniči i sl.).  No sport nije samo sport već je i koješta drugo, pa vjerojatno ovo nikad neću doživjeti jer bi neizvjesnost bila potpunija i samim tim sve bi bilo puno teže kontrolirati…

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)

Kako je došlo do kreditne krize?

Sjajan video o tome kako je došlo do kreditne krize. Preporučam!

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)