Nakon što je u pet do dvanaest osiguran prijenos iz Ukrajine iz Harkiva (Harkova) za kojeg vjerojatno samo znaju pratitelj kladionica i pasionirani geografi (ovo govorim sa dužnim poštovanjem, naravno) – odjednom su zaslužni i HNS i HRT; no čini se kako je Srebrić izvukao nekog aduta iz rukava i na neki način osigurao prijenos; kako je u svemu tome došlo do toga da su kupljena i prava za Ukrajina-Andora nije jasno (čisto sumnjam da će ista biti uopće prenošena).

U srijedu upravo naša reprezentacija igra sa “trećom ligom euro-nogometa” i posjeta vjerojatno neće biti oduševljavajuća. Fenomen posjećenosti utakmica u nas zaista je zanimljiv: relativno loš posjet kada ne dolazi “superzvučna” reprezentacija pripisuje se upravo tome – no, koji je osnovni razlog odlaska na utakmicu – vjerojatno je to naša reprezentacija ili klub, a ne protivnik (barem ja tako mislim) – jer ja ipak vjerujem da većina ljudi na utakmici, npr. Hrvatska-Engleska navija za Hrvatsku. Lošija posjećenost u utakmicama protiv Andore, Estonije i sličnih upravo ukazuje na široko rasprostranjenu površnost koja je prisutna u nas, i to ne samo u sportu i oko njega. Sjećam se jedne reklame za najpoznatije gazirano piće – uz nju je išao slogan: Lako je biti navijač Brazila. Probaj biti navijač Cipra. Umjesto Cipra bi mogla stajati Andora, San Marino ili neka slična reprezentacija. Lako je navijati kada se pobjeđuje – ali što kada se gubi? Netko će reći kako je bilo na razini mazohizma pratiti rukomet i košarku koji su u periodu od 1996. do 2003. bili zaista negdje između sredine i dna – no bez neuspjeha se ne može cijeniti uspjeh. Isto tako, broj pametnih uvijek raste nakon medalja i uspjeha – prije toga ih nema ni za dva na dva.

Valjda se nije baš uputno za pohvaliti na radnom mjestu kako si se smrzavao na Maksimiru i gledao Andoru. Kul si i faca ako si bio na Englezima ili na Turskoj u Beču.