Monthly Archive for April, 2008

Neuspjeh peticije - ništa od referenduma

Ovaj vikend obilježila su, izuzev sportskih uspjeha naših plivača, dva događaja koja su uključivala priličan broj ljudi - prvi je dakako sindikalni prosvjed na kojem su vođe izvikivale standardne parole, a bez neke velike, konkretne i prije svega racionalne poruke, odnosno zaključka (osobno mislim kako je tu bilo ponajviše satire, cinizma, sarkazma i jada ljudi koji moraju živjeti s manje od 2000 kuna mjesečno) te svojevrsna propast peticije kojom se pokušalo izboriti referendum o pristupanju NATO-u.

Ta je peticija pokazala kako je prilično malen broj ljudi u nas spreman na neke konkretne poteze - 150 000 potpisa generalno nije malen broj, ali to je niti 5% punoljetnih u nas, što bi sa aspekta izbora značilo da “stranka za referendum o NATO-u” ne bi prošla na parlamentarnim izborima. Posljednjih se mjeseci priča kako 40% ispitanika ne podržava pristup Hrvatske NATO-u - gdje su danas ti protivnici?

Općenito, ova peticija u sebi implicira jednu bitnu činjenicu, po mom mišljenju, a ta je da kad se radi o idejama, metodama, načinima, vođenju i sličnom u Hrvatskoj ćete naći barem 2-3 milijuna ljudi koji smatraju kako su vrlo sposbni i pametni, no kada treba realizirati i materijalizirati svu tu pamet - naglo sve pada u vodu i sve praktično ostaje na šačici hrabrih (ludih?) - entuzijazam i trud uloženi u ovu peticiju zaista su pohvalni. Očito, organizatori su previdjeli kako ljudi u nas još uvijek prilično važu oko toga što će poduprijeti - najčešće nisu nizašto, ali vrlo dobro znaju protiv čega su, sve dokjavno ne trebaju stati iza toga.

Šteta, jedna dobra inicijativa propala je zbog velike tromosti onih koji su trebali dati svoj potpis. Je li diskrepancija između statistika potpore ulasku u NATO i potpore referendumu slučajno (pre)velika ili ne - teško je objektivno presuditi. Još nešto što se “poskrivečki” provlači jest to da ljudi imaju puno bitnijih problema od opredijeljenja za NATO.

Jasan stav nešto je što prilično nedostaje u gotovo svakoj pori našeg društva - duboko vjerujem kako naši “pregovarači” u pregovore s EU ulaze bez ikakvog početnog stajališta, odnosno jasnog stava što žele i na što su spremni pristati. Teško je očekivati nešto više na pojedninačnoj razini kad niti na ukupnoj tog jednostavno - nema.

Kako nas vide drugi?

Nedavno sam imao prilike razgovarati s nekoliko ljudi koji obavljaju posao poput mojeg, samo u drugim državama, ali za istog poslodavca.

Nakon nekoliko kurtoaznih rečenica, poveo se razgovor o sportu i ostalom. Došao sam do saznanja kako vrlo dobro “kotiramo” kod drugih što se tiče sportskih ostvarenja - opjevana pobjeda nad Englezima pobrala je simpatije kod velike većine, a imena naših ostalih sportaša sa značajnijim uspjesima vani nisu bila nepoznata. Nije ovo bilo prvi puta, ali duboko vjerujem niti zadnji. Neke priče prijatelja i kolega mi koji su prilikom posjeta Južnoj Americi i Australiji bili u mjestima gdje “nemaju pojma gdje je Hrvatska, ali znaju za Francusku ‘98.,  Wimbledon ‘01. i dres sa crvenim kockama (kvadratima)”.

Kako u poslovnom svijetu i politici često imamo problema u odnosima s drugima (od prespore administracije do sveopće korupcije; nedefiniranost politike u bilo kojem aspektu i potpuna ambivalencija stavova), sport zaista iskače kao pozitivan čimbenik po kojem nas se prepoznaje u svijetu.

Sjetim se često priče dvojice avanturista koji su iz Indije ulazili u Nepal o tome kako ih granični službenici nisu htjeli propustiti u svoju državu; nakon par sati uvjeravanja, objašnjavanja i prepiranja jedan je službenik primijetio dres nogometne reprezentacije u autu naših dečkiju - ne treba ni spominjati da je dečkima u zamjenu za dres isti čas izdana viza i dozvola za boravak u zemlji.

Nažalost, često se u promociji slabo koristimo sportskim uspjesima. Jedini koji ja pamtim jest onaj na ulazu u Koprivnicu - na jumbo plakatu pisalo je “Dobrodošli u Koprivnicu, grad europskih prvakinja u rukometu”. Bilo je to 1995. ili 1996.

Na našim aerodromima dočekujemo goste s reklamama za pivo (koje je praktično strano) i reklamama za mobilne mreže. Naši ljudi u Londonu hrle u Abbey Road fotografirati se na pješačkom prijelazu. Zamislite što se moglo napraviti od Draženovog koša u Šibeniku, Firula u Splitu i još tisuću drugih mjesta.

Pitanje za kraj: znate li gdje je bilo održano prvo svjetsko prvenstvo u rukometu za žene 1957. godine? Dio odgovora je Jugoslavija, a u pitanju su dva grada. Jedan je morao biti bio Beograd; traži se ime drugog…

Sport i njegove zanimljivosti, dio XI. - suci koji su zabili

Nakon više od tjedan dana nepisanja i uoči uzvratnih četvrtfinalnih utakmica Lige prvaka (jest, opet je tekst o nogometu, malo jest već monotono, priznajem) poneka riječ o sucima koji su zabili u toku utakmice. Nije neki najčešći događaj, ali zna se događati.

Naravno, prema pravilima igre sudac je dio nogometnog igrališta, odnosno dio je igre i svako odbijanje lopte od njega sve dok se nalazi unutar terena je praktično kao da je lopta udarila nekog od igrača (sudac nikako ne može biti u zaleđu). Pravilo 9 službenih FIFA pravila nogometne igre kaže (stranica 100):

If, when the ball is in play, it touches the referee or an assistant referee who is temporarily on the field of play, play continues because the referee and the assistant referees are part of the match.

Stoga, sudac može, ukoliko želi, doći do lopte koja je u igri i zakucati ju u gol i - gol je sasvim regularan i mora se priznati. Naravno, u duhu fair play-a i nekakvog poštovanja prema igri, a i u strahu od reakcije igrača i osoblja klubova sucima uglavnom ne pada napamet poigravati se s pravilima.

Međutim, Brian Savill je malo predoslovno shvatio pravila i jednoj utakmici koja je predstavljala dvoboj mačke i miša jednu odbijenu loptu primiro je prsima i volejom ju silovito pospremio u mrežu. Igrala se utakmica Great Bromley Cup-a, i to prvo kolo između Earls Colne i Wimpole 2000. 10 minuta prije kraja, pri rezultatu 18-1, Savillu je bilo žao i jednostavno je htio da Wimpole ima još pokoji gol na kontu. Nije previše ublažio poraz jer je susret završio 20-2. Sudac je gol proslavio u maniri pravog napadača, naravno.

Savill je kasnije izjavio kako mu nije padalo napamet omalovažiti igru, već je htio pokazati kako suci nisu okrutni djelitelji pravde kojima je jedini cilj slijepo provoditi pravila i dovoditi igrače na rub živaca. Čak su mu i igrači pobjedničke momčadi čestitali, a trener poraženih pozvao ih je da igra za njih. Nitko nije imao ni najmanju primjedbu, čak je predsjednik Earls Colna izjavio da je sve bilo jako lijepo i u duhu igre.

Međutim, lokalni nogometni savez nije bio previše oduševljen i suspendirao ga je na sedam tjedana. Razočarani Savill je zbog toga odustao od suđenja nakon 17 godina aktivnog djelovanja. Utakmica je odigrana u rujnu 2001. Za više detalja, tu je jedan članak sa BBC-evih stranica te još jedan.

Tu je i video gdje sudac zabija gol: