Među mojim prvim tekstovima na ovom blogu bio je Tko će na kraju platiti ceh?, gdje je bilo riječi o tome kako niti jedna kuna od velikog priljeva na ime odšteta zbog prelazaka nogometaša Dinama u Manchester City i Arsenal (a čemu se od neki dan može pribrojiti i Tottenham).
No, pomalo je neobično kako se dio medija nanovo iščuđava tom hr-fenomenu - danas je business.hr u svom tiskanom izdanju izašao s naslovnicom s koje se smiješi alfa i omega Dinama i uz čiju je sliku naslov “Sanaderu, možeš mi staviti soli na rep”. Naravno, ništa novo nije rečeno osim što su se u odnosu na ljeto ponešto promijenili iznosi jer su u međuvremenu prodani još neki igrači. Ako se ne varam, i Otvoreno je neku večer bilo posvećeno istoj temi. Očito, tema je ponovno aktualna, no bila je pod debelim slojem prašine sedam-osam mjeseci i sad je odjednom ponovno u prvom planu.
Možda bi zakon trebalo mijenjati, ali čemu? Ionako nije poanta u tome što je Dinamo udruga građana, već je u tome što bi klubove trebalo privatizirati, a s tim se oteže već godinama. Isto tako, istaknuto je kako na odštetu nije moguće naplatiti porez, jer je to neoporeziva kategorija, a u ovom slučaju nije prodan igrač (jer to nije ni dozvoljeno jer bi se radilo o trgovini ljudima), već je uplaćena odšteta zbog prijevremenog raskida ugovora i gubitka usluga jednog igrača. Pravno i financijski gledano (nisam stručnjak, ali imam poneko saznanje) nije niti malo jednostavno sve ovo rasplesti. Zbog toga su sportski klubovi već poodavno bliži tvrtkama nego nekakvim entuzijastičnim udruženjima sa zasadima na Coubertinovskom shvaćanju sporta.
Mislim kako se mora priznati da je izvršni dopredsjednik znao pitati (i platiti informacije) na pravim mjestima kako postrojiti klub u pravno-financijskom smislu, a da bude sve po zakonu - i to je osnovni problem za državu jer je ona uvijek korak-dva iza i ne može se nositi sa svim mogućim savjetima i konzultacijama koje se dobiva za (ne)mali novac.
Uglavnom, zakon se pokazao lošim jer ga je netko uspio izigrati, kao što se uspjelo u mnogim drugim slučajevima sa nekim drugim zakonima. Nažalost, uvijek će se naći netko tko će uspjeti izigrati zakon, što je posebno bolno (za javnost) ako se radi o velikim iznosima…
Vožnja ravno zaista zna biti naporna - nakon nekog vremena dobiva se osjećaj stajanja, gdje brzina od 10, 20, 100, 200 ili 400 metara, kilometara, milja na sat postaje nebitna.
Dio pruge Trans-Australian Railway jest najduža ravna pruga na svijetu, tj. najduža ravna dionica. Taj je dio dugačak impresivnih 477 (478) km. Vozaču lokomotive na toj dionici sintagma “sve mi je ravno” predstavlja jedno sasvim novo značenje.
Video donosi djelić toga kako izgleda vožnja tom dionicom…
sinoć se igrala prva utakmica finala vaterpolskog prvenstva Hrvatske (onaj sport u kojem smo svjetski prvaci i u kojem imamo dva kluba među 4 najbolja u Europi, a i naš čoek je najbolji vaterpolist Europe službeno, neslužbeno i svijeta) - od prijenosa na HRT 1 ili 2 - nula bodova, iako je utakmica između Mladosti i Juga bila poprilično napeta i moglo se uživati u igri. Čak ni HRT+ kojeg na Prisavlju obožavaju nije prenosio susret. Umjesto toga išla je utakmica rukometa, a na HRT 2 megauspješnice - repriza Star Treka, Prijatelja i Beverly Hillsa
jučer je otvoren još jedan megastadion - tzv. Ptičje gnijezdo, odnosno Birds Nest u Pekingu - na kojem će biti otvorenje OI ovog ljeta. Fascinantno zdanje koje prima 91 000 ljudi koštalo je 500 milijuna dolara (dakle 5500 dolara po gledatelju - jednom sam već pisao o cijenama stadiona po gledatelju, prema tome ovaj čak nije ni preskup). Stadion je tek jučer otvoren javnosti na pregled, kasnio je u dovršetku, navodno je poginulo 10 radnika (mahom imigranata iz susjednih zemalja - i u toj sjeni treba gledati relativno nisku cijenu). Bacite pogled na dosta dobar članak od AFP-a
jučer je u Otvorenom bilo govora o burzi - moram priznati kako mi nije jasno zašto je Ante Samodol, glavni čovjek HANFA-e, kriv ako pokušava provoditi zakon - nekako mi se učinilo da čovjek ima argument za svaku svoju izjavu, dok su video-gost iz Splita i novinarka Večernjeg lista uporno pokušavali progurati tezu kako bi Samodol morao negdje “krvlju potpisati da burza neće nikada kolabirati, a ako se to slučajno dogodi, da on nadoknadi minus”. Jest da tu ima svega i svačega, ali naslovi “krah burze”, “crni ponedjeljak” i slični više nalikuju na jeftino žutilo no na neko ozbiljno financijsko novinarstvo…
Search
O prikazanom
You are currently browsing the linus[ov blog].info weblog archives for the month April, 2008.
