Archive: April, 2008

Recikliranje starih tema

Među mojim prvim tekstovima na ovom blogu bio je Tko će na kraju platiti ceh?, gdje je bilo riječi o tome kako niti jedna kuna od velikog priljeva na ime odšteta zbog prelazaka nogometaša Dinama u Manchester City i Arsenal (a čemu se od neki dan može pribrojiti i Tottenham).

No, pomalo je neobično kako se dio medija nanovo iščuđava tom hr-fenomenu – danas je business.hr u svom tiskanom izdanju izašao s naslovnicom s koje se smiješi alfa i omega Dinama i uz čiju je sliku naslov “Sanaderu, možeš mi staviti soli na rep”. Naravno, ništa novo nije rečeno osim što su se u odnosu na ljeto ponešto promijenili iznosi jer su u međuvremenu prodani još neki igrači. Ako se ne varam, i Otvoreno je neku večer bilo posvećeno istoj temi. Očito, tema je ponovno aktualna, no bila je pod debelim slojem prašine sedam-osam mjeseci i sad je odjednom ponovno u prvom planu.

Možda bi zakon trebalo mijenjati, ali čemu? Ionako nije poanta u tome što je Dinamo udruga građana, već je u tome što bi klubove trebalo privatizirati, a s tim se oteže već godinama. Isto tako, istaknuto je kako na odštetu nije moguće naplatiti porez, jer je to neoporeziva kategorija, a u ovom slučaju nije prodan igrač (jer to nije ni dozvoljeno jer bi se radilo o trgovini ljudima), već je uplaćena odšteta zbog prijevremenog raskida ugovora i gubitka usluga jednog igrača. Pravno i financijski gledano (nisam stručnjak, ali imam poneko saznanje) nije niti malo jednostavno sve ovo rasplesti. Zbog toga su sportski klubovi već poodavno bliži tvrtkama nego nekakvim entuzijastičnim udruženjima sa zasadima na Coubertinovskom shvaćanju sporta.

Mislim kako se mora priznati da je izvršni dopredsjednik znao pitati (i platiti informacije) na pravim mjestima kako postrojiti klub u pravno-financijskom smislu, a da bude sve po zakonu – i to je osnovni problem za državu jer je ona uvijek korak-dva iza i ne može se nositi sa svim mogućim savjetima i konzultacijama koje se dobiva za (ne)mali novac.

Uglavnom, zakon se pokazao lošim jer ga je netko uspio izigrati, kao što se uspjelo u mnogim drugim slučajevima sa nekim drugim zakonima. Nažalost, uvijek će se naći netko tko će uspjeti izigrati zakon, što je posebno bolno (za javnost) ako se radi o velikim iznosima…

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)

Ravno, ravno…

Vožnja ravno zaista zna biti naporna – nakon nekog vremena dobiva se osjećaj stajanja, gdje brzina od 10, 20, 100, 200 ili 400 metara, kilometara, milja na sat postaje nebitna.

Najduži ravni dio pruge na svijetu

Dio pruge Trans-Australian Railway jest najduža ravna pruga na svijetu, tj. najduža ravna dionica. Taj je dio dugačak impresivnih 477 (478) km. Vozaču lokomotive na toj dionici sintagma “sve mi je ravno” predstavlja jedno sasvim novo značenje.

Video donosi djelić toga kako izgleda vožnja tom dionicom…

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)

Nekoliko televizijsko-sportskih

Nekoliko detalja od jučer:

  • sinoć se igrala prva utakmica finala vaterpolskog prvenstva Hrvatske (onaj sport u kojem smo svjetski prvaci i u kojem imamo dva kluba među 4 najbolja u Europi, a i naš čoek je najbolji vaterpolist Europe službeno, neslužbeno i svijeta) – od prijenosa na HRT 1 ili 2 – nula bodova, iako je utakmica između Mladosti i Juga bila poprilično napeta i moglo se uživati u igri. Čak ni HRT+ kojeg na Prisavlju obožavaju nije prenosio susret. Umjesto toga išla je utakmica rukometa, a na HRT 2 megauspješnice – repriza Star Treka, Prijatelja i Beverly Hillsa
  • jučer je otvoren još jedan megastadion – tzv. Ptičje gnijezdo, odnosno Birds Nest u Pekingu – na kojem će biti otvorenje OI ovog ljeta. Fascinantno zdanje koje prima 91 000 ljudi koštalo je 500 milijuna dolara (dakle 5500 dolara po gledatelju – jednom sam već pisao o cijenama stadiona po gledatelju, prema tome ovaj čak nije ni preskup). Stadion je tek jučer otvoren javnosti na pregled, kasnio je u dovršetku, navodno je poginulo 10 radnika (mahom imigranata iz susjednih zemalja – i u toj sjeni treba gledati relativno nisku cijenu). Bacite pogled na dosta dobar članak od AFP-a
  • jučer je u Otvorenom bilo govora o burzi – moram priznati kako mi nije jasno zašto je Ante Samodol, glavni čovjek HANFA-e, kriv ako pokušava provoditi zakon – nekako mi se učinilo da čovjek ima argument za svaku svoju izjavu, dok su video-gost iz Splita i novinarka Večernjeg lista uporno pokušavali progurati tezu kako bi Samodol morao negdje “krvlju potpisati da burza neće nikada kolabirati, a ako se to slučajno dogodi, da on nadoknadi minus”. Jest da tu ima svega i svačega, ali naslovi “krah burze”, “crni ponedjeljak” i slični više nalikuju na jeftino žutilo no na neko ozbiljno financijsko novinarstvo…
VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)

Neuspjeh peticije – ništa od referenduma

Ovaj vikend obilježila su, izuzev sportskih uspjeha naših plivača, dva događaja koja su uključivala priličan broj ljudi – prvi je dakako sindikalni prosvjed na kojem su vođe izvikivale standardne parole, a bez neke velike, konkretne i prije svega racionalne poruke, odnosno zaključka (osobno mislim kako je tu bilo ponajviše satire, cinizma, sarkazma i jada ljudi koji moraju živjeti s manje od 2000 kuna mjesečno) te svojevrsna propast peticije kojom se pokušalo izboriti referendum o pristupanju NATO-u.

Ta je peticija pokazala kako je prilično malen broj ljudi u nas spreman na neke konkretne poteze – 150 000 potpisa generalno nije malen broj, ali to je niti 5% punoljetnih u nas, što bi sa aspekta izbora značilo da “stranka za referendum o NATO-u” ne bi prošla na parlamentarnim izborima. Posljednjih se mjeseci priča kako 40% ispitanika ne podržava pristup Hrvatske NATO-u – gdje su danas ti protivnici?

Općenito, ova peticija u sebi implicira jednu bitnu činjenicu, po mom mišljenju, a ta je da kad se radi o idejama, metodama, načinima, vođenju i sličnom u Hrvatskoj ćete naći barem 2-3 milijuna ljudi koji smatraju kako su vrlo sposbni i pametni, no kada treba realizirati i materijalizirati svu tu pamet – naglo sve pada u vodu i sve praktično ostaje na šačici hrabrih (ludih?) – entuzijazam i trud uloženi u ovu peticiju zaista su pohvalni. Očito, organizatori su previdjeli kako ljudi u nas još uvijek prilično važu oko toga što će poduprijeti – najčešće nisu nizašto, ali vrlo dobro znaju protiv čega su, sve dokjavno ne trebaju stati iza toga.

Šteta, jedna dobra inicijativa propala je zbog velike tromosti onih koji su trebali dati svoj potpis. Je li diskrepancija između statistika potpore ulasku u NATO i potpore referendumu slučajno (pre)velika ili ne – teško je objektivno presuditi. Još nešto što se “poskrivečki” provlači jest to da ljudi imaju puno bitnijih problema od opredijeljenja za NATO.

Jasan stav nešto je što prilično nedostaje u gotovo svakoj pori našeg društva – duboko vjerujem kako naši “pregovarači” u pregovore s EU ulaze bez ikakvog početnog stajališta, odnosno jasnog stava što žele i na što su spremni pristati. Teško je očekivati nešto više na pojedninačnoj razini kad niti na ukupnoj tog jednostavno – nema.

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)

Kako nas vide drugi?

Nedavno sam imao prilike razgovarati s nekoliko ljudi koji obavljaju posao poput mojeg, samo u drugim državama, ali za istog poslodavca.

Nakon nekoliko kurtoaznih rečenica, poveo se razgovor o sportu i ostalom. Došao sam do saznanja kako vrlo dobro “kotiramo” kod drugih što se tiče sportskih ostvarenja – opjevana pobjeda nad Englezima pobrala je simpatije kod velike većine, a imena naših ostalih sportaša sa značajnijim uspjesima vani nisu bila nepoznata. Nije ovo bilo prvi puta, ali duboko vjerujem niti zadnji. Neke priče prijatelja i kolega mi koji su prilikom posjeta Južnoj Americi i Australiji bili u mjestima gdje “nemaju pojma gdje je Hrvatska, ali znaju za Francusku ‘98.,  Wimbledon ‘01. i dres sa crvenim kockama (kvadratima)”.

Kako u poslovnom svijetu i politici često imamo problema u odnosima s drugima (od prespore administracije do sveopće korupcije; nedefiniranost politike u bilo kojem aspektu i potpuna ambivalencija stavova), sport zaista iskače kao pozitivan čimbenik po kojem nas se prepoznaje u svijetu.

Sjetim se često priče dvojice avanturista koji su iz Indije ulazili u Nepal o tome kako ih granični službenici nisu htjeli propustiti u svoju državu; nakon par sati uvjeravanja, objašnjavanja i prepiranja jedan je službenik primijetio dres nogometne reprezentacije u autu naših dečkiju – ne treba ni spominjati da je dečkima u zamjenu za dres isti čas izdana viza i dozvola za boravak u zemlji.

Nažalost, često se u promociji slabo koristimo sportskim uspjesima. Jedini koji ja pamtim jest onaj na ulazu u Koprivnicu – na jumbo plakatu pisalo je “Dobrodošli u Koprivnicu, grad europskih prvakinja u rukometu”. Bilo je to 1995. ili 1996.

Na našim aerodromima dočekujemo goste s reklamama za pivo (koje je praktično strano) i reklamama za mobilne mreže. Naši ljudi u Londonu hrle u Abbey Road fotografirati se na pješačkom prijelazu. Zamislite što se moglo napraviti od Draženovog koša u Šibeniku, Firula u Splitu i još tisuću drugih mjesta.

Pitanje za kraj: znate li gdje je bilo održano prvo svjetsko prvenstvo u rukometu za žene 1957. godine? Dio odgovora je Jugoslavija, a u pitanju su dva grada. Jedan je morao biti bio Beograd; traži se ime drugog…

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)