Monthly Archive for February, 2008

Websterovo pravilo, nastavak

Danas je net.hr objavio još jedan članak u kojem se priča o Mamićima i Giovanniju Rossi (nekadašnji hr-reprezentativac, miljenik Otta Barića, nekadašnji igrač Hajduka i čovjek s dugim stažem u Izraelu; povezuje ga se s Avramom Grantom koji je isto tako Izraelac i trener Chelseaja), iz kojeg vrijedi izdvojiti slijedeće:

No, ponovno se mora naglasiti činjenica kako članak 17. FIFA-inog pravilnika nije famozno Websterovo pravilo, već bi tumačenje tog članka od strane Websterovih odvjetnika plus presuda SAS-a moglo iznijeti eventualno novo pravilo koje bi moglo uzdrmati nogometni svijet kao Bosmanovo pravilo. Praktično je tek prije dva tjedna Webster postao aktualan što se tiče SAS-a, a FIFA ga je prvotno odbila u njegovom zahtjevu! Nažalost, usred čitave afere s Davorom Butkovićem, i u Jutarnjem listu skloni su površnom prepisivanju i neprovjeravanju FIFA-inih pravilnika:

BELEK - Prema pisanju Timesa, upravo bi Rosso kao intimus Avrama Granta mogao biti posrednik koji će nagovoriti Dinamova kapetana da se pozove na “Webstera” (17. članak Fifa transfernih pravila) te u prosincu 2008. otkupi preostalih sedam godina ugovora s “modrima” za 2,5 milijuna eura i tako odleprša u bijeli svijet po diskontnoj cijeni.

Dakako, članak 17. uopće nije Websterov - prema pravilniku na koji se svi toliko pozivaju i koji je dostupan u PDF-formatu i u čijem se zaglavlju vidi da je kreiran 2005., dakle godinu prije famoznog slučaja kojima su svim menadžerima i novinarima puna usta (o čemu sam pisao jučer; pravilnik se može sasvim komotno preuzeti na fifa.com - direktan link). Jest, možda taj datum i nije navjerodostojniji, no ipak je znakovit u određenom pogledu.

Na kraju članka nalazi se slijedeći paragraf:

pak, ne može se reći da je stvar prošla nezapaženo na našim nogometnim meridijanima. Ivan Cvjetković, Fifa agent koji se ovih dana zatekao na Dinamovim pripremama u Turskoj, kaže da je planirao iščupati Marija Mandžukića iz Kranjčevićeve upravo pozivanjem na Webstera, ali je Zagrebov predsjednik Dražen Medić na vrijeme otvorio kliješta i pristao na transfer u Maksimiru. Da je predmet završio na sudu, “pjesnici” bi prema Cvjetkovićevu tumačenju zaradili gotovo pet puta manje od 1,5 milijuna eura koliko su spremili u blagajnu prodajom mladog napadača.

Zbog čega je Cvjetković odustao od spora, ako je toliko bio siguran da će dobiti? Možda zato što bi stvar trajala priličnu količinu mjeseci i što stvar nije nimalo toliko jednostavna kako se nastoji isprezentirati u medijima. Neke druge koristi ili beneficije niti ne želim insinuirati…

Očito, i današnje “Otvoreno” koje govori, među ostalim, i o vjerodostojnosti novinara zaista pogađa u sridu. Iako nisam puno puta, praktično niti jednom, podržao Mamiće i njihovo vođenje Dinama, moram priznati kako imaju pravo kad medije pozivaju na odgovornost, kao što spomenutog kolumnistu prozivaju zbog njegovog lakrdijaški odrađenog intervjua sa premijerom (barem je on tako mislio).

“Websterovo pravilo”

Ovih dana u medijima je ponovno aktualiziran odlazak Luke Modrića iz Dinama; on sam je najavio kako na ljeto nitko neće moći spriječiti njegov odlazak (a samim time i dobar priljev novca u klub i okolicu ukoliko Modrić dobro odigra EP u Švi/Aus).

Kako su prenijele tiskovine i portali, povuklo se i pitanje Websterova pravila, odnosno jedne odluke Arbitražnog sportskog suda (CAS) koja u suštini daje pravo za igraču Andyu Websteru, koji je uslijed neslaganja i nepotpisivanja novog ugovora s Heartsom jednostrano prekinuo ugovor i potpisao za Wigan Athletic, a prije toga je za Hearts nastupao 5 godina. Po tumačenju Websterovih odvjetnika, članak 17 u FIFA-inom Pravilniku o statusu i transferima igrača obvezao je Webstera na plaćanje kompenzacije klubu, ali samo u iznosu plaće koje je trebao dobiti do kraja ugovora. FIFA je osporila postupak, kaznivši ga s 625 000 funti kazne i dvije utakmice neigranja. No, CAS je donio odluku kako igrač ne treba platiti traženi iznos, već samo 150 000 funti koliko bi iznosila igračeva ukupna plaća do kraja ugovora.

Ono što implicira ovakva odluka jest mogućnost da igrač otkupi svoj ugovor prije isteka, no ima nekoliko stvari kojima su se vodili pravnici sa SAS-a, a to su:

  • Hearts je tražio 4,6 milijuna funti zbog prekida ugovora plus 4 milijuna odštete jer je izgubio mogućnost prodaje igrača zbog jednostranosti prekida, no Webster je u klub došao za samo 75 tisuća funti, pa je sud zaključio kako je taj trošak amortiziran i kako bi plaćanje prvobitnh kazni dovelo do oštećivanja i nepravednog bogaćenja (to se kosi s zakonima EU na kojima FIFA-in pravilnik funkcionira)
  • sud je zbog toga uzeo kao osnovu odštete preostala primanja igrača koja mu imaju biti isplaćena na ime ugovora - igrač je ipak ispunio sve ugovorne obveze i za to je bio plaćen, a Training Compensation kojeg propisuje aneks 4 pravilnika nije primjenjiv jer je Webster u doba prekida imao 24 godine, odnosno 25. rođendan bio mu je u sezoni u kojoj je raskinuo ugovor (ta kompenzacija plaća se za igrača koji je navršio/će navršiti max 23 godine u sezoni u kojoj je raskinuo ugovor i određuje se na osnovu nekoliko uvjeta)

Ovaj slučaj pomalo je zamršen i treba ispratiti nekoliko dokumenata, pa tko ima volje i vremena neka pročita:

  1. Pravilnik o statusu i transferima igrača (FIFA-in službeni pravilnik, obratiti pozornost na članak 17 i aneks 4)
  2. Odluka arbitražnog suda (sa službene stranice)
  3. O Andyu Websteru na Wikipedii

Kakve to veze ima s Lukom Modrićem? Ovih se dana zakotrljala priča kako bi mogao iskoristiti upravo Websterovo pravilo kao presedan i otići tako što bi platio samo preostalu svotu iz ugovora koja je desetak puta manja no iznos koji se očekuje na ime Modrićeve odštete. Zoran Mamić je na upit oko primjene tog pravnog presedana praktično odmahnuo rukom rekavši:

Znamo za Websterovo pravilo, ali nemamo razloga za brigu. Nije to baš tako jednostavno kako izgleda na papiru, pa mi je uopće bez veze o tome pričati.

I ima pravo, jer članak 17 nikako ne sugerira kada igrač može napustiti klub, odnosno otkupiti svoj ugovor, već taj članak govori o svim potrebnim kompenzacijama, koje nisu strogo određene, već se poziva na neke općenite odredbe i na zakon zemlje u kojoj je ugovor potpisan, kao i na odredbe tog ugovora. Kako je Dinamo udruga građana, a ugovor Dinamo-Modrić tajna, praktično je nemoguće utvrditi je li “presedan Webster” uopće primjenjiv na ovaj slučaj - jer usklađivanje FIFA-inih zahtjeva s zakonima koji važe u nas, na koje se ugovor poziva i koji su jači od FIFA-inih pravilnika dovodi do prilične pravne zavrzlame koja je i na kraju rezultirala slučajem Webster i koji se iz istih razloga i naziva presedanom. Ovdje bi se morao platiti i training compensation, jer će Luka Modrić imati 23. rođendan tek u narednoj sezoni (rođen je 9.9.1985.), da ne spominjem i ostale odštete koje bi Dinamo kao nogometni klub (?) mogao tražiti uz nadoknadu plaća za preostalo trajanje ugovora.

Praktično govoreći, iako sam nisam baš nikakav pravnik, tek bi vrlo dobar, dapače, odličan pravnik u ovome mogao iznaći rješenje za Modrića da ode “praktično neokrznut” iz Dinama, no to mi se u ovom trenutku ne čini odveć moguće jer bi komplikacije s pravilnicima i zakonima mogle potrajati prilično dugo, što nikome nije u interesu. Naime, braća Mamić su očito imala vrhunsko pravno savjetovanje jer svaka je akcija u Dinamu napravljena nakon temeljitih provjera zakona i praktično se ne može nikoga pritisnuti zbog eventualnih prijestupa jer istih niti - nema! Jest, nekome se može učiniti kako je tu puno nepoštenja, no pravo, poštenje i pravda nisu istoznačnice, čak nisu ni riječi koje opisuju slične stvari. Povrh svega, vrlo je malo rupa koje bi se uopće mogle iskoristiti!

Čini se kako se i vrlo ugledni Times malo zaletio (čiju je i priču prenio net.hr) i kako nije baš temeljito iščitao sve pravilnike. Naime, odluka suda CAF u Laussanei donijela je tek rješenje spora koji još nije ušao u pravilnik. Modrić bi, eventualno, tek mogao ući u konflikt s klubom i njegovim vodstvom, pa bi nakon “nestanka povjerenja” i “namjera u produženje ugovora” i pozivanja na spomenuti presedan moglo doći do ishoda sličnog kao kod Andya Webstera - no, to bi moglo potrajati i godinu-dvije, a Andyu nakon odlaska iz Heartsa baš i ne cvjetaju ruže - uglavnom je ozlijeđen i ne igra previše, a jedno vrijeme je bio i na posudbi u ne baš cijenjenoj američkoj MLS ligi.

Velike prijevare

Sjeća li se netko Nicka Leesona? Da, to je upravo onaj kojeg je uprizorio Ewan McGregor u filmu Rogue Trader, a u kojem je holivudski prikazano kako je spomenuti čovjek u potpunosti upropastio Barings banku koja je postojala od 1762. do 1995., kada je bankrotirala. Nakon toga prodana je za 1 funtu ING-u. Zanimljivost u tom slučaju jest kako je jedan čovjek uspio trgovati s tolikim svotama novca (govori se o gubitku od gotovo 1 milijardu funti) bez da je itko posumnjao sve dok nije bilo prekasno. O tome svemu je napisana i knjiga čiji je autor sam Leeson. On je danas slobodan čovjek, ponovno oženjen i piše knjige. Nije u zatvoru zbog bolesti (obolio je od raka) i poživio je duže no što su mu 1999. predviđali.

Ovih je dana oživjelo sjećanje na Leesona i to zbog egzibicije Jeromea Kerviela, čovjeka koji je uspio jednu veliku francusku banku dovesti u opasnost od preuzimanja napravivši joj gubitak od 5 milijardi eura, i to u trgovanju vrijednosnim papirima. I u ovom slučaju povela se sumnja kako je jedan nožepozicionirani službenik koji nije posebno talentiran trgovac u tolikoj mjeri iskoristio neke eventualne propuste u unutrašnjim kontrolnim sustavima banke, a da to baš nitko nije primijetio. U ovom slučaju prilično stoji tvrdnja svih onih koji kažu da je u stvari Kerviel bio nedirnut sve dok je donosio dobit (priča se da je zaradio oko 1 milijardu 2006.) i da je “pao” tek kad je doveo banku na put bankrota. Još jedna filmska priča, no sada Kerviel viče kako neće biti žrtveno janje - očito, za razliku od Leesona, ne želi pasti sam.

Napamet mi pada i nadaleko poznata afera o propasti Enrona, o kojoj je snimljen dokumentarac Smartest Guys in the Room, u kojoj su iznesene neke nevjerojatne činjenice kako se poslovalo u SAD sve do 2001., kada je donesen Sarbanes-Oxleyev zakon koji je u mnogim stvarima bitno otežao kriminal i nepošteno, odnosno nezakonito poslovanje, iako ima i dijelova koji su pogodili kompanije koje zakonito posluju otežavajući im rad zbog više administrativnog posla. Inače, dokumentarac je odličan i preporučam ga. Naravno, Enron nije bio usamljen, bili su tu još Tyco International i WorldCom. O propasti Enrona snimljen je i igrani film, The Crooked E: The Unshredded Truth about Enron; ne toliko komercijalan i popunjen zvijezdama, predstavlja priču iz pogleda zaposlenika koji su do zadnje sekunde vjerovali u oporavak tvrtke (njih 25 000 ostalo je bez ijednog dolara iz mirovinskog fonda u kojeg su godinama uplaćivali).

Još krajem osamdesetih i početkom devedesetih vrtjela se afera o Michaelu Milkenu, kralju junk obveznica, koji je na kraju suđenja u kojem je proglašen krivim platio kaznu od 600 milijuna dolara! O ovome preporučam guglanje, jer su brojke i razmjeri afere jako veliki. Možda je i nepošteno sve nazivati prijevarama jer očito one samo izbijaju kada se događaju gubici i propasti, dok se u slučaju dobiti i uspjeha sve proglašava “uzornim poslovanjem” i “senzacijom”…