Monthly Archive for February, 2008

Fakulteti i diplome

Završiti faks ponajprije je stvar velikog strpljenja i volje, bez obzira što netko mislio o našem sustavu školovanja - koje možda nije najbolje, ali svakako nije ni najgore. Često se čuju rasprave i svađe kako je neki faks teži ili lakši, kako se s nekim fakultetom bolje zarađuje, s nekim lošije, s nekim ima puno mogućnosti u poslu, s nekima ima relativno malo.

Principijelno, smatram kako fakultet ne daje znanje s kojim je moguće dovijeka raditi, već daje jedan solidan temelj za usvajanje novih znanja, tj. stvara određen način razmišljanja. Upravo je to bitno za razlučivanje i kritično razmišljanje, jer nije sve što se čuje na faksu svetinja i neoboriva činjenica.

Često je na putu prema diplomi potrebna svo strpljenje svijeta: uz nezaobilazno učenje i predavanja, tu su i administracija, asistenti, profesori, profesorice, docenti, docentice, referade, oglasne ploče, rokovi, prijave ispita i more drugih sitnica koje je potrebno iskoordinirati kako bi vrijeme od upisa do datuma diplomiranja bilo optimalno iskorišteno.

Ključna stvar, po mom mišljenju, svakako je kava u pauzama (ovo shvatiti malo preneseno), jer se tako vrlo efikasno može uštedjeti vrijeme - dobiješ neku skriptu ili knjigu u ruke, objasni ti se neki kompleksni zadatak, čuješ nečija iskustva iz prve ruke (iako uvijek svačiju priču treba uzeti s rezervom), saznaš na što trebaš obratiti pozornost - uglavnom, velike neformalne konzultacije. Na kraju krajeva, ti kontakti i prijateljstva znaju prilično potrajati jer ipak su sve to ljudi koji su u istoj branši.

Ovim putem prenio bih i čestitke jednoj vrlo mi dragoj osobi koja je danas stavila točku na i na spomenuti put od upisa do diplome i sada mi preostaje držati joj fige da što brže počne kapitalizirati svoje znanje, u što nikako ne sumnjam!

iPod vs iTouch

Prije nekih 6, 7 godina nabavio sam prvu verziju iMaca, računala koje je imalo monitor i sve ostale komponente u jednom kućištu i koje je bilo pravi pravcati P’n'P - tipkovnicu i miša spojiti u USB na kućištu, kućište na 220V i to je bilo to. Nedugo potom, pojavile su se glasine o mp3 playeru zvanom iPod - apple.com bio mi je početna stranica - i praktično sam se na njeg navukao prije nego što je uopće postojao.

Uštedio sam nešto, malo su mi i pomogli i nabavio sam najjeftiniju verziju - 5 GB (tj 4.7 GB). Uslijedila je instalacija iTunes-a i prebacivanje kolekcije CD-a u mp3 format, sređivanje id3 tagova i transfer u player preko FireWire kabela. Jedina mana bila mu je velika osjetljivost na hladnoću i nerijetko mi se znao smrznuti (doslovno!) zimi ujutro kada sam išao na faks.

Dodaci u HR nisu baš bili nešto dostupni, a iPod se mogao nabaviti samo kod trgovaca računalima - tek nekoliko godina kasnije počeo ga je prodavati Algoritam, pa tek onda i svi ostali. Danas ga se bez problema može kupiti u svakom trgovačkom centru, a prije toga ga se temeljito može isprepipati što je prije 3-4 godine bila znanstvena fantastika. O dodacima ne treba ni pričati, to je isto kasnilo poprilično. Prvoj generaciji dosta je problematična bila i baterija čiji je kapacitet brzo padao s 10 sati na nekih 5-6 sati sviranja. Slušalice su vrhunske i moje i dan-danas rade besprijekorno, iako je pukla izolacija na žicama na izlazima iz slušalica - to sam redovito krpao na razne načine. Podržana je bila i nadogradnja firmware-a, naravno. Praktično sam prestao slušati glazbu na bilo koji način osim na iPod i svuda sam ga nosio sa sobom.

Danas je situacija poprilično drukčija - obitelj iPod ima četiri člana (nano, shuffle, classic i touch). U jeku iPhone manije, pojavio se iPod Touch, iPhone bez mobitel-telefon dijela. Iako sam htio nabaviti novi Apple-ov player, jer je stari već pomalo na izdisaju, nekako sam odolijevao sve dok mi nije Touch dospio u ruke. Pisati neke hvalospjeve zaista je pretjerano, ali zaista se moram složiti s onima koji kažu da postoje mp3 playeri na jednoj i iPod na drugoj strani

Najbolji nogometaš svijeta (?)

U duhu posljednjih tekstova i ovaj je o sportu, temi koju u posljednje vrijeme najviše stižem pratiti (praktično, jedino što i pratim uz nešto ekonomije).

Dakle, tko je najbolji nogometaš svijeta? U neka prošla vremena, za koje će novinar tipa Miroslava Redea i trener koji nikako nije tip Tomislava Ivića reći da su bila posljednja romantičarska, nije bilo lakše no danas reći koji je to nogometaš bio “najbolji na svijetu”. Iako su serije nogometaša obilježavale pojedina razdoblja, svakim je dominiralo tek nekoliko igrača - pa su tako Alfredo Di Stefano i Ferenc Puskas obilježili pedesete, dok je šezdesetima vladao Pele, a sedamdesetima je carevao Franz Beckenbauer. U osamdesetima je kralj bio Maradona, unatoč Rummenigeu, Platiniju, Paolu Rossiju i sjajnim Nizozemcima Van Bastenu, Guulitu, Rijkaardu.

Devedesetih nogomet doživljava korjenite promjene - mijenja se format natjecanja najboljih klubova u Europi, širi se Svjetsko prvenstvo, a po prvi puta TV prava na velika vrata ulaze u čitavu jednu ligu - Premiership.

Time se indirektno utjecalo na promjenu kompletne slike o nogometu i o najboljim igračima, gdje je praktično teško reći koji su to točno igrači najbolji na svijetu. Primjerice, danas se Cristiana Ronalda kuje u zvijezde - sam za sebe kaže kako je trenutno najbolji na svijetu,  no praktično čovjek ima (samo) dva bitna trofeja s Machester Unitedom, te finale Eura 2004, nakon kojeg se proslavio izjavom kako je nepravedno što je Grčka osvojila naslov.

Stoji činjenica kako je svakih nekoliko mjeseci neki drugi igrač okićen epitetom najboljeg. Tako Ronaldinho, igrač u kojeg su se mnogi kleli, danas trpi zvižduke, uvrede i podsmijehe, za Fabija Cannavara nitko ni ne pita, iako je bio Zlatna lopta, igrač godine po FIFA-i i igrač godine po World Socceru, što je praktično izazvalo laganu sumnju u korektnost i nepristranost kod dodjele nagrada.

Tako u posljednjih petnaestak godina vlada inflacija najboljih igrača. Činjenica jest kako jedan čovjek ne može napraviti pobjedničku momčad - posljendji koji je to uspio je bio Maradona, koji je Napoli od bezveznog kluba doveo do naslova prvaka Italije. Posljednji koji je bio na tom tragu jest Ronaldo, no njega je uništila sponzorska mašinerija i danas je praktično na kraju karijere, što je tužno za igrača koji je zaista bio Il Fenomeno, iako su drugi radili za njegovu slavu i milijunske ugovore, što na terenu, a što van njega.

Danas je titula najboljeg igrača tu kako bi se uspješno prodavali dresovi i kako bi klub pratio dobar publicitet. Real Madrid dugo je dovodio igrače-imena samo zbog sponzora i velike zarade van nogometnih terena. Čak je i izostanak naslova bio prihvatljiv. Međutim, to nije moglo do unedogled, pa su u Madridu promijenili ploču.

Kako se na to gleda u nogometnom svijetu? Postoje tri nagrade za najboljeg u sezoni - dvije dodjeljuju časopisi (France Football dijeli Balon d’Or, odnosno Zlatnu loptu koja je namijenjena igračima koji igraju u euro-klubovima, te nagrada World Soccer-a), a jednu FIFA za igrača godine. Zlatna lopta je najstarija i najcijenjenija, jer se dodjeljuje od 1956., dok se FIFA-ina dijeli od 1991., a WS-ova od 1982. Isti igrač često zna odnijeti sve tri nagrade, ali nije pravilo.

Ta tri izbora svakako pokazuju kako nije jednostavno valorizirati što je koji igrač napravio, posebice u posljednjim sezonama. Iako je jedan od najkonstantnijih i najboljih golmana u posljednjih 10 godina, Gianluigi Buffon nikada neće doživjeti priznanja koja neki igrači sami sebi odaju (spomenuti Ronaldo iz Man U).

U stvarnosti, igrači se svake sezone smjenjuju kao na traci i vrlo je teško odrediti tko je točno obilježio ovo desetljeće. Moglo bi se nabrojati dvadesetak igrača i za svakog bi bilo argumenata. Stoga, epitet najboljeg na svijetu jednostavno više nema toliku specifičnu težinu jer isto ne garantira miran san za mjesec dana; naprotiv, moguć je potpun zaborav - sjetite se samo Rivalda