U duhu posljednjih tekstova i ovaj je o sportu, temi koju u posljednje vrijeme najviše stižem pratiti (praktično, jedino što i pratim uz nešto ekonomije).
Dakle, tko je najbolji nogometaš svijeta? U neka prošla vremena, za koje će novinar tipa Miroslava Redea i trener koji nikako nije tip Tomislava Ivića reći da su bila posljednja romantičarska, nije bilo lakše no danas reći koji je to nogometaš bio “najbolji na svijetu”. Iako su serije nogometaša obilježavale pojedina razdoblja, svakim je dominiralo tek nekoliko igrača - pa su tako Alfredo Di Stefano i Ferenc Puskas obilježili pedesete, dok je šezdesetima vladao Pele, a sedamdesetima je carevao Franz Beckenbauer. U osamdesetima je kralj bio Maradona, unatoč Rummenigeu, Platiniju, Paolu Rossiju i sjajnim Nizozemcima Van Bastenu, Guulitu, Rijkaardu.
Devedesetih nogomet doživljava korjenite promjene - mijenja se format natjecanja najboljih klubova u Europi, širi se Svjetsko prvenstvo, a po prvi puta TV prava na velika vrata ulaze u čitavu jednu ligu - Premiership.
Time se indirektno utjecalo na promjenu kompletne slike o nogometu i o najboljim igračima, gdje je praktično teško reći koji su to točno igrači najbolji na svijetu. Primjerice, danas se Cristiana Ronalda kuje u zvijezde - sam za sebe kaže kako je trenutno najbolji na svijetu, no praktično čovjek ima (samo) dva bitna trofeja s Machester Unitedom, te finale Eura 2004, nakon kojeg se proslavio izjavom kako je nepravedno što je Grčka osvojila naslov.
Stoji činjenica kako je svakih nekoliko mjeseci neki drugi igrač okićen epitetom najboljeg. Tako Ronaldinho, igrač u kojeg su se mnogi kleli, danas trpi zvižduke, uvrede i podsmijehe, za Fabija Cannavara nitko ni ne pita, iako je bio Zlatna lopta, igrač godine po FIFA-i i igrač godine po World Socceru, što je praktično izazvalo laganu sumnju u korektnost i nepristranost kod dodjele nagrada.
Tako u posljednjih petnaestak godina vlada inflacija najboljih igrača. Činjenica jest kako jedan čovjek ne može napraviti pobjedničku momčad - posljendji koji je to uspio je bio Maradona, koji je Napoli od bezveznog kluba doveo do naslova prvaka Italije. Posljednji koji je bio na tom tragu jest Ronaldo, no njega je uništila sponzorska mašinerija i danas je praktično na kraju karijere, što je tužno za igrača koji je zaista bio Il Fenomeno, iako su drugi radili za njegovu slavu i milijunske ugovore, što na terenu, a što van njega.
Danas je titula najboljeg igrača tu kako bi se uspješno prodavali dresovi i kako bi klub pratio dobar publicitet. Real Madrid dugo je dovodio igrače-imena samo zbog sponzora i velike zarade van nogometnih terena. Čak je i izostanak naslova bio prihvatljiv. Međutim, to nije moglo do unedogled, pa su u Madridu promijenili ploču.
Kako se na to gleda u nogometnom svijetu? Postoje tri nagrade za najboljeg u sezoni - dvije dodjeljuju časopisi (France Football dijeli Balon d’Or, odnosno Zlatnu loptu koja je namijenjena igračima koji igraju u euro-klubovima, te nagrada World Soccer-a), a jednu FIFA za igrača godine. Zlatna lopta je najstarija i najcijenjenija, jer se dodjeljuje od 1956., dok se FIFA-ina dijeli od 1991., a WS-ova od 1982. Isti igrač često zna odnijeti sve tri nagrade, ali nije pravilo.
Ta tri izbora svakako pokazuju kako nije jednostavno valorizirati što je koji igrač napravio, posebice u posljednjim sezonama. Iako je jedan od najkonstantnijih i najboljih golmana u posljednjih 10 godina, Gianluigi Buffon nikada neće doživjeti priznanja koja neki igrači sami sebi odaju (spomenuti Ronaldo iz Man U).
U stvarnosti, igrači se svake sezone smjenjuju kao na traci i vrlo je teško odrediti tko je točno obilježio ovo desetljeće. Moglo bi se nabrojati dvadesetak igrača i za svakog bi bilo argumenata. Stoga, epitet najboljeg na svijetu jednostavno više nema toliku specifičnu težinu jer isto ne garantira miran san za mjesec dana; naprotiv, moguć je potpun zaborav - sjetite se samo Rivalda…