linus[ov blog].info

U nas ova riječ ima čudan status - naime, uporaba iste je u našem jeziku toliko česta da bi mogla postati ono što je riječ spam postala globalno, gdje značenje riječi više uopće nije bitno, već je bitna konotacija koju ta riječ donosi. Dakle, kako je i spam poprimio prilično negativnu konotaciju, slično se piše i spomenutoj riječi.

U Hrvatskoj je menadžer gotovo svatko; u svakoj tvrtki ih je od voda pa do male brigade - no, najviše su zastupljeni u sportu. Gotovo svaki sportaš ima (barem) jednog menadžera, a jedan menadžer ima (barem) jednog sportaša. Naši najpoznatiji primjerci u tom smislu imaju čitave garniture sportaša, poput bogatih vlasnika naftnih polja koji posjeduju čitave ergele rasnih konja koji trčkaraju na svim stranama svijeta pred dokonim bogatašima koji su uložili koji tisuću na neko zvučno ime i čekaju rezultate ispijajući šampanjac.

Milje u kojem se kreću nogometni menadžeri u nas je po mnogočemu poseban; opskuran, zamagljen i pomalo opijajući - raznorazni poduzetnici, investitori, poslovni partneri iz inozemstva, mešetari, poslovni ljudi (svi redom s malim mrljama ili prazninama u CV-ima, ili karakterističnim godinama početka poslovnog probitka) - naravno, velik je novac u igri i ne može to neopaženo proći kraj svih tih silno zainteresiranih ljudi - zainteresiranih za novac, naravno.

Poslije dobrog nastupa nekog pojedinca, začas se javljaju horde onih koji mogu srediti probu u Bayernu, koji imaju vezu u Lyonu, pa kuma u Barceloni koji je dobar s njihovim skautom i slično. Igrači željni novca i slave i osiguravanja egzistencije kojekakvim ljudima potpisuju svašta; pretvarajući se tako u moderno roblje. Rob je prilično dobra usporedba jer i u starom Rimu robovi nikada nisu previše oskudijevali, osim u svojoj slobodi.

Imena poput Zdravka Mamića (iako on direktno ne posjeduje niti jednog igrača, već sve ide preko agencije Mamić-sport, odnosno njegovog sina Marija Mamića), Ljube Barina, Predraga Račkog, Marka Naletilića, pokojnog Dina Pokrovca zasigurno odzvanjaju u ušima prosječnog pratitelja sportskih prilika u Hrvatskoj.

Kako svatko tko ima sklopljen ugovor s nekim igračem može sebe zvati menadžerom, u sprečavanju nereda smišljena je FIFA-ina licenca, odnosno čitav niz pravila i kodeksa koje osoba koja želi postati menadžer mora poštovati. U praktičnom smislu, transfer u renomirani klub posredstvom menadžera koji nema FIFA licencu je nemoguć; klub uvijek traži osobu s licencom. Licenca je nešto kao ISO 9001:2000 - ne garantira da je menadžer dobar, ali bez nje se ne može raditi. Licenca nije apsoultno lako dobavljiva i ne može ju imati baš svatko. Da bi se licenca dobila, mora se uplatiti i polog od nekoliko desetaka tisuća eura.

u Hrvatskoj postoji priličan broj menadžera sa FIFA licencom - njih čak 38 (popis). U Češkoj ih je, primjerice, 22, u BiH 58, a u Italiji najviše, njih čak 379. Ovdje je link sa raspodjelom menadžera po državama. U popisima je moguće vidjeti nazive nekih opskurnih agencija, sa asketskim web-stranicama na kojima se šturo opisuje čime se agencija bavi.

Menadžeri često svoje nekad ne baš moralne poteze opravdavaju riječima “JA sam uložio u njega kad ga nitko nije znao…”, “JA sam mu sve pružio…”, “JA sam ga prvi puta pošteno nahranio…” i sl. Naravno, ulaganje u igrača je kao ulaganje na burzi - sutra Boeingu padne 5 aviona i začas burzovni indeksi podivljaju i gubi se novac - to ne znači da u Boeingu više ne znaju proizvesti avion. Tako je i s igračima. U Hrvatskoj, primjerice, Mamić-sport posjeduje 50-ak igrača. Dovoljna je prodaja 2-3 igrača da se namire, u usporedbi sa zaradama, sitni troškovi dovođenja igrača u agenciju (nešto novca mjesečno, plaćen stan, auto, hrana, klub u kojem će igrati ili se kaliti). Poslovna logika je jasna kao dan i to je čisti biznis - nema to neke velike veze sa sportom.

Problem u Hrvatskoj jest taj da su menadžeri postali vrlo moćni - određuju politiku pojedinih klubova, dobavljanje igrača, dovođenje trenera i drugog kadra. Pamtljiv je sukob Zlatka Cice Kranjčara sa Zdravkom Mamićem zbog Da Silve i njegovog nepriključivanja reprezentaciji u akciji Njemačka 2006.

Značajno je to što Ivan Bošnjak jest sudjelovao u spomenutoj reprezentativnoj akciji - tada je bilo i prigovora što Ivan Bošnjak nije igrao (a bio je među 2 najbolja strijelca HNLa). Danas, kad Bošnjak kruh zarađuje u Belgiji i kada je (prije ozljede) punio mreže, nitko se nije previše uzbuđivao što ga Bilić više ne zove (iako je na to imao i ima potpuno pravo).

Nažalost, od svakojakih karikatura koje se nazivaju menadžerima često se ne vide oni koji svoj posao obavljaju na vrhunskoj svjetskoj razini - Marko Naletilić je jedan od rijetkih i on je role model obavljanja tog posla u Hrvatskoj i šire.