Za nedavnog obiteljskog druženja uz ostalu je hranu pala i jedna torta iz slastičarnice M&M. Torta je pravo malo remek-djelo, od čokolade i kao minus si pišem što mi je M&M dosad bio nepoznat. Uz Torte-i-to (slastičarnica u Kaptol-centru), definitivno najbolje mjesto za pojesti nešto slatko u Zagrebu.
Archive: October, 2007
Jučer sam u autu, po povratku s posla, slušao sam dio emisije Radio-ring na Radiju 101, a gosti su bili Ante Stojan (tehnički direktor IGH) i Damir Vrbanović (direktor u NK Dinamo, uz još poneku funkciju u UEFA-i i prethodnik Igora Štimca na mjestu predsjednika Udruge prvoligaša).
Tema je naravno bila što napraviti sa stadionom na kojem trenutno igra NK Dinamo (stadion je gradski, a Dinamo dobiva novac od grada pomoću kojeg ga održava). Ante Stojan izjavio je kako bi novi stadion koštao oko 160 milijuna €, no nisam baš uspio čuti što točno ulazi u tu cijenu (jesu li uključeni troškovi kompletnog opremanja i sl., makar je Ante Stojan spomenuo kako to nije konačna cijena i da u nju nije sve uključeno što se tiče opremanja). Kapacitet bi mu bio nekih 55 do 60 000, no nejasno je bi li za tu cijenu kao krajnju ispunio sve zahtjeve koje UEFA propisuje da bi stadion bio Elite statusa, ako ne barem razine 3 jer se ispod za tu cijenu jednostavno ne isplati ići (Elite stadion jedini može ugostiti finale Lige prvaka ili Europskog prvenstva). Isti je čovjek spomenuo kako je cijena po sjedalu stadiona približna kod svih izgrađenih u posljednje vrijeme u Europi (posljednjih desetak godina). Dakle, novi bi stadion imao cijenu od gotovo 2700€ po sjedećem mjestu, u slučaju max navedenog kapaciteta.
Pokušao sam pronaći cijene nekih od tih novoizgrađenih stadiona (koliko su relevantne, ne znam, no na većem broju stranica cijene su slične, pa se mogu uzeti kao oslonac):
- Stade de France, 3600 EUR/sjedalo (285M EUR, 80 000 sjedala)
- Olimpijski stadion u Ateni, renoviran za 260M EUR, 71 000 sjedala – 3700 EUR/sjedalo (plus još troškovi gradnje)
- Veltins Arena – Auf Schalke Arena, 3700 EUR/sjedalo (192M €, 52 000)
- Atatürk Olimpiyat Stadı - 1230 USD/sjedalo (100M USD, 81 200)
- Wembley, barata se s konačnom cijenom od 800-900M GBP, kapacitet 90 000 sjedala, pa to daje 8900 GBP/sjedalo u najpovoljnijem slučaju
- Allianz Arena, 4200-5200 EUR/sjedalo (280-340M EUR, 66000 sjedala)
Meni osobno misli zastaju na četvrtom navedenom stadionu (na kojem je odigrano čuveno finale Lige prvaka 2005. između Milana i Liverpoola, kada je engleski klub sustigao 0:3 i pobijedio na jedanaesterce); završen je2002., a bio je i dio kandidature Istanbula za olimpijske igre. Uz istanbulski, Stade de France, Veltins Arena i Olimpijski stadion čine sva četiri stadiona koja su ugostila finale Lige prvaka u posljednje četiri sezone!
Dakle, cijene prilično variraju, no svi su ovi stadioni prilično različiti, iako svi zadovoljavaju UEFA-in Elite status. Svi su izgrađeni u posljednjih 15 godina, s tim da su svi osim prvog navedenog dovršeni nakon 2001., a Olimpijski je stadion dobio sasvim novi izgled 2004.
Ne treba ni spominjati posebnosti nabrojanih stadiona; od krova Olimpijskog i njegovog posebnog sustava odvoda vode (koji je bio dio spektakla otvaranja OI 2004.), pomični krov i pomični teren VeltinsArene, pa sve do posebne oplate koja zatvara Allianz Arenu, koja je i posebno proračunata u svrhu kvalitetnog prozračivanja, akustičnosti i odvoda vode, a još može i posebno svijetliti u mraku (crveno-plavom, odnosno svijetloplavom bojom).
Dakle, novi je stadion isto tako skupa igračka. Praksa pokazuje kako je nekada jeftinije rušiti i graditi novo, a nekada skuplje. Ponovno bih istaknuo kako je u ovom slučaju potrebno isključiti sentimente igranja na Maksimiru jer to jednostavno danas ne prolazi; imati skup stadion za održavanje i k tomu još i nefunkcionalan nikako nije poželjna opcija.
Novi stadion plus rušenje Maksimira jedan je od rijetkih prijedloga koji se nikome ne dodvorava, već ide u korist optimalnog odnosa cijena/što se dobiva. Možda bi konačno ovo moglo biti svijetli primjer nepolitikantske gradnje kakve ima pregršt svake godine u nas.
Osobno nisam stručnjak za gradnju, no cijena obnove koja je izašla u javnost svakako je prevelika, iako nije ni cijena od 160M EUR sitniš. No, neka o mogućnostima manje cijene govore kompetentni.
Napomena: ovaj je tekst nastao sinoć, a jutros sam u prolazu vidio kako je u Nacionalu izašao članak u kojem se barata sličnim cijenama stadiona kao i ovdje. U Jutarnjem je Tomislav Židak napisao svojevrsnu “teoriju zavjere” i lamentaciju za betonom u Maksimirskoj 128, osvćući se na velike utakmice kluba koji tamo igra. S takvim načinom razmišljanja valjda bi još uvijek ZET-ove tramvaje vukli – konji. Potkrala mu se i greška: Croatia je pobijedila Porto, Celtic i Partizan, a taj klub je otjeran u stečaj i promijenjeno mu je ime, koje je – gle čuda – isto kao i ono koje je klub imao do devedesetih.
Na ovom sam blogu već spominjao film Hakeri gdje se u nekoliko scena demonstrira mogućnost besplatnog telefoniranja preko telefonskih govornica. Iste su u Hrvatskoj još uvijek dosta zastupljene, iako im je korištenje drastično palo, zbog sveopćeg prodora mobilne telefonije i ostalih načina komunikacije (kao što je VoIP i slično). Niti cijena od 0,80 kuna po minuti za poziv na fiksnu liniju nije baš najjeftnija. Jest, telefonske kartice su prilično popularne za skupljanje (osobno poznajem nekoliko ljudi koji su ih skupljali ili ih još prikupljaju) i postoji katalog kartica u PDF formatu. Osobno mi je bilo jako simpatično kao klincu pronalaziti telefonske kartice u aparatima jer su ljudi mislili kako ih trebaju ostaviti u njima nakon što obave razgovor (nerijetko je znalo ostati i po nekoliko desetaka implusa; tako su se na početku kartice vrednovale). Bilo je to početkom devedesetih.
Nakon toga mi je telefonska govornica postala posve nezanimljivom sve do negdje 2000., kada sam saznao za sjajan štos od kolege mi s FER-a: bilo je potrebno uzeti neki uređaj (a najbolje je bilo uzeti mobitel, jer je već tada postao masovno dostupan) koji je proizvodio tonove koji daju tipke na telefonu (svaki broj ima svoju dužinu i visinu tona, zato se isto takvo biranje zove tonsko, za razliku od pulsnog). Dakle, kao osnovu bilo je dovoljno podesiti mobilni telefon da prilikom pritiska na tipku daje ton.
Nakon toga trebalo je napraviti slijedeće:
- s mobilnog telefona (ili na neki drugi način, no taj je bio najjednostavniji jer se moglo stajati direktno kod govornice) nazvao se telefon u govornici (što isto tako nije bio problem jer je na svakom telefonu pisao njegov broj)
- telefon je trebao odzvonito dva-tri puta nakon čega se prekinuo poziv s mobilnog telefona
- slijedeće je bilo ključno: u roku od najviše sekunde nakon prekida bilo je potrebno podići slušalicu na aparatu u govornici
- ako je sve prošlo OK, nije se trebalo čuti ništa i tada je samo bilo potrebno prisloniti zvučnik mobilnog aparata na slušalicu, i to na dio s mikrofonom i otipkati broj koji se htjelo nazvati (zato je bilo potrebno podešenje da tipke daju tonove)
Spomenuti je mini-hack bio pravi hit u studentskim domovima gdje se masovno telefoniralo besplatno; no nije dugo trajalo jer je ondašnji HT uočio masovno povećanje prometa s govornica, a prodaja telefonskih kartica je bila u padu. Bug je popravljen, na žalost mnogih studoša i rat je na kraju dobio “domaći” telekom kroz visoke cijene.
Slično se događalo i sa stranim centrima za SMS; sjećam se kako ih je negdje 2001. bilo u nekih mjesec-dva oko 10; neki su trajali svega dan-dva, no jedan se zadržao gotovo 10 dana; u to sam vrijeme slao abnormalnu količinu SMS-ova i dobrano iskoristio glitch sustava. Nažalost, taj je broj bio i posljednji koji je radio i besplatno SMS-anje otišlo je u povijest.
Citat iz naslova izrekao je u filmu Hakeri (Hackers, 1995. na IMDB; Hackers na Wikipedii) navedeni lik kojeg glumi Jonny Lee Miller skupa sa mlađahnom Angelinom Jolie (Kate Libby alias Acid Burn) u pomalo naivnoj priči o hakerskom (polu)svijetu gdje se čuda rade s Pentium P6 baziranim laptopima (taj se procesor pojavio iste godine i film je poslužio kao zgodna reklama) na kojem se vrte maštoviti operativni sustavi, tipkovnice imaju neke čudne simbole, a ekipa iz filma divi se 28.8 kbps modemu. U filmu Acid Burn odnosno Angelina baca frazu I want to triple the RAM, a i Crash gleda sasvim dobar videozapis na laptopu, uključuje sprinklere u svojoj školi i mijenja redoslijed paljenja svjetala na semaforima; na internet se spaja preko telefonskih govornica, a tu i tamo vide se obrisi MacOS-a, a The Plague aka Eugene Belford s jednom varijantom crva prevrće tankere, krade novac kojeg trpa na račun u off-shore banci i gura ekipu hakera u gadnu frku. U filmu se čak pojavljuje konceptualna verzija igre WipeOut za Playstation (Dade nadmašuje highscore koji je napravila Kate).
Osobno, film mi je izuzetno drag zbog sjajne atmosfere i dobrog soundtrack-a. Jest, maksimalno odstupa od tadašnje računalne realnosti i gotovo je posve fiktivan. Ono što mi uvijek privuče pažnju dok gledam serije i filmove jesu upravo računala i softver čije se korištenje prikazuje. Dok neki uraci imaju potpunu fikciju koja mahom služi samo za reklamu, svidjelo mi se korištenje nekih, recimo to tako, novijih pojmova i fraza, posebice vezane uz web [neću nadodati i 2.0 
].
Tako je u jednoj od epizoda CSI: Miami (ne znam točno koja epizoda) spomenut blog kao alat kojeg je koristila tajnica kako bi pisala o kriminalu u tvrtki u kojoj je radila; u istoj seriji dosta se koristi Blackberry te mobilni uređaji Motorole (i u ostalim CSI franšizama je slično), kao i razne varijante social-networking-a (postanje fotografija, filmova i sl.). U epizodi 5 četvrte sezone CSI: New York isprepliću se stvarnost i virtualni svijet naširoko znanog Second Life-a. U realnosti, stvoren je i CSI: NY virtual team unutar navedene igre, a cilj je pronaći Venus, lik koji hladnokrvno piruje pištoljem s prigušivačem u spomenutoj epizodi. Osobno, svidjela mi se ta ideja i interakcija; epizoda nije okončala priču jer Venus nije uhvaćena i vjerojatno će (nisam previše čitao o tome, no zasiguno ima po forumima i sl.) i događaji u Second Life i CSI:NY VT odigrati ulogu u stvaranju nastavka priče.
Čini mi se kako danas stvarnost uspijeva pratiti filmski prikaz i maštu, iako će do GUI-a (Graphical user interface) koji je vidljiv u, primjerice, CSI franšizama, još potrajati: virtualni monitori osjetljivi na dodir, polu-umjetna inteligencija u softveru koji točno zna kako izrotirati otisak prsta ili gdje presjeći 3D vizualizaciju metka izvađenog iz žrtve, a sve to u vrhunski dizajniranom i oblikovanom softveru u milijunima boja, nadasve dopadljivom i uočljivom. Osobno, najkorisnije komade softvera koje sam koristio nisam baš zapamtio po lijepom izgledu, već po svojoj upotrebljivosti.
Iako svi ti efekti ipak imaju ulogu napraviti film ili epizodu što atraktivnijom, drago mi je što se sve više koriste stvari već viđene u realnosti, jer odmah se to bolje reflektira na samu smislenost i realnost radnje, a efektno posluži i kao reklama za nešto što je uglavnom besplatno i široko dostupno…
Dobra hrana prilog je koji se “dijeli” srijedom uz Jutarnji list nekih 5 mjeseci, a otisnut je na onom papiru na kojem su i svi oni reklamni katalozi koji redovito pretrpavaju poštanski sandučić, osim ako na istom nemate oznaku Zabrana ubacivanja reklamnih materijala koju imate pravo staviti prema Zakonu o zaštiti potrošača. Na naslovu stoji i više no pretenciozno (što je jedna od omiljenih riječi jednog od autora u navedenoj tiskovini, inicijala D.B.), odmah ispod imena tiskovine: tjedni gastromagazin.
U stvari je to izdvojena nekadašnja rubrika o hrani i piću koja je nadopunjena s par vijesti(ca), dvije ili tri recenzije (autora DB), od kojih su neke navodno pomalo prepravljeni tekstovi s weba, te nekoliko recepata (koje je danas pravo umijeće ne naći na nekoj od hrpe izvrsnih internet-stranica u koje svakako spada i Coolinarika).
Tako je i prošli tjedan uz JL došla i Dobra hrana čija je tema, uz mađarsku kuharicu, bilo i goveđe meso (ja, kao i neki drugi blogeri, prilično volim meso, osobito goveđi steak). Naivno sam kupio JL i “gastromagazin” i otkrio kako je “tema vrhunski odrađena”: radi se o običnom reprintu teksta iz Playboya za šesti mjesec 2006., i to lošem jer je pola stvari izostavljeno, dok su druge obični copy-paste. Autor je isti.
Iako su i Playboy i JL dio iste medijske kuće, ovo obično kopipejstanje nije baš u stilu nečega što se naziva (i što neuspješno pokušava biti) gastromagazin. Jest, te su novine besplatne (recimo), ali su daleko od bilo kakva magazina. Glorija-In, prilog koji dolazi subotom puno je kvalitetniji u svojoj izvedbi i realizaciji. Elitizam začinjen snobizmom često se provlači kroz “magazin”; čini se kako je isti ovdje zbog reklama, pa neka se nađe i nešto što ima veze s hranom.
Kao vezano, svakako bih preporučio knjigu Anthonya Bourdaina Dosje kuhinja, zaista odlično štivo.
Posljednji komentari