Monthly Archive for September, 2007

Sport i njegove zanimljivosti - uvod

U sportu se događaju svakakvi obrati, čuda, padanja, podizanja, nevjerojatni preokreti. Suze, smijeh, beskrajno veselje, beskrajna tuga, euforija i razočaranja viđaju se napretek. Zaista, otkada je sporta, igara i natjecanja, događaju se triler-završnice, golovi i koševi u posljednjim sekundama, pobjede sa stotinkom ili tisućinkom prednosti - o mnogima bi se mogli snimiti filmovi, mnogi su ušli u narodnu priču i predaju, mnogi dramatični trenuci krase najave i špice sportskih emisija na raznim televizijama.

Bezbrojne su i priče o tragikomičnim događajima - nespretnosti, posrtanja, autogolovi, izgubljeni dvoboji koje je gotovo nemoguće bilo izgubiti, ironični događaji koji ispričani bivaju jednako smiješni i tužni.

Sport se često smatra besmislenim - no, ta aktivnost nikako nije besmislena jer svaki je sport u stvari igra, a igra jest jedan od ključnih čovjekovih oblika ponašanja - još je jasnije parafrazira li se Johana Huizingu koji smatra kako je igra nužna u stvaranju kulture kod čovjeka, iako nije i dovoljna; citat: Neka moje učenje bude igranje, a igranje učenje. Ne treba zaboraviti kako sport često nadilazi svoj materijalni karakter.

Huizinga u svom djelu Homo Ludens kaže:

Igra dobrovoljna radnja ili djelatnost, koja se odvija unutar nekih utvrđenih remenskih ili prostornih granica, prema dobrovoljno prihvaćenim, ali i beziznimno obaveznim pravilima, kojoj je cilj u njoj samoj, a prati je osjećaj napetosti i radosti te svijest da je ona ‘nešto drugo’ nego ‘obični život’.

Nakon obaveznog predgovora, kao prva priča idealno će poslužiti netom završeno finale europskog prvenstva u košarci. Dvije minute prije kraja Španjolska ima 59-54, a Pau Gasol imao je dodatno bacanje nakon koša postignutog pod prekršajem, koji je bio i posljednji španjolski na toj utakmici. Dvije sekunde prije kraja jedan rođeni Amerikanac Jon Robert Holden donosi Rusiji prvi europski reprezentativni naslov u povijesti. Još kada se spomene kako je izbornik Rusije David Blatt, američki Židov - mora se u sjećanje dozvati 20. stoljeće, hladni rat i nezaobilazno suparništvo SAD-a i SSSR-a. Vjerujem samo spominjanje eventualne mogućnosti kako će jednog dana Amerikanci igrati za reprezentaciju Rusije donijela ozbiljne posljedice - barem višegodišnji boravak u Sibiru, odnosno američkom ekvivalentu Sibira. Zaista, sport piše svakojake priče…

Nevezano za košarku, pada mi napamet priča o dva superveleslaloma odvoženih na stazama u Hafjellu/Kvitfjellu (Norveška) 3.3. i 4.3. 2006. Naime, prvi je superveleslalom imao tri pobjednice (Michaela Dorfmeister, Lindsey C. Kildow, Nadia Styger - sve tri sa identičnim vremenom u stotinku, a slijedeća u poretku Kelly Vanderbeek zaostala je - čitavu jednu stotinku), dok je drugi superveleslalom imao dvije pobjednice - spomenutu M. Dorfmeister i našu Janicu Kostelić. Koliko je malo vremena jedna stotinka i što ona može odnijeti - suvišno je razgovarati…

Nova stranica

Nadodao sam novu stranicu pod imenom Tehnički dio, gdje ću objavljivati informacije vezane za tehničku stranu linusov[ovog bloga].info.

Dnevnik (bivšeg) košarkaša, II. dio

Sinoćnji poraz od Litve u našoj najbolje odigranoj utakmici prometnuo je Nikšu Prkačina u glavnu temu današnjih sportskih vijesti - naime, prvo je u naletu bijesa izvrijeđao novinare, kojima se nešto kasnije i ispričao. U svojoj isprici, Prkačin je istaknuo dvije stvari: nitko ne može reći da se nismo borili i ovo je najbolje što Hrvatska ima, ovi dečki htjeli su igrati za svoju domovinu.

Dvije su to stvari oko kojih bi se bez problema našao konsenzus među onima koji prate košarku.

Otkazi Nikole Vujčića, Gordana Giričeka, Andrije Žižića i Dalibora Bagarića dijelom mogu naći opravdanja u politici Hrvatskog košarkaškog saveza, postupcima naših trenera i ljudi koji vode košarku i općem stanju košarke u Hrvatskoj. Vujčić je iznio podosta prljavog rublja na svjetlo dana, Giriček se opravdao obiteljskim problemima, Žižić je izjavio kako se ne osjeća spremnim, a Bagarić je sve opravdao lošim odnosima sa savezom.

Stav da Nikoli Vujčiću Hrvatska nije pružila ništa jest njegovo osobno mišljenje i dojam, te ga ne treba pokušati osporiti, no zašto je igrao 2005. u Beogradu? Zašto mu tada nije smetalo što mu Hrvatska ama baš ništa nije pružila?!? Slažem se, kalibru igrača kao što je Vujčić ne treba više promocija po reprezentaciji kako bi se bolje prodao, ali gdje su sportski motivi? Odigraviši EP’05, vjerojatno je uvidio da mu dva mjeseca odricanja za natjecanje na kojem uglavnom nakupljamo frustracije ništa ne donosi i saznanje da ćemo, ukoliko želimo do olimpijade u Pekingu 2008. morati proći po ognju i oluji kojemu nikako nismo dorasli - čovjek je uručio otkaz, jer mu reprezentacija ionako ne može pružiti nešto više od onoga što je već prošao. Dakle, zaključak je jasan - nabacivanje kako mu Hrvatska nije pružila ništa klasični je autogol.

Giriček ionako ne zna što bi rekao za medije, pa se opravdava ženom i djetetom koje uopće ne zna za što ga vlastiti otac koristi; mislim da je razlog sličan kao i Vujčićev. Giriček je bio i na EP 2003. i 2005., te je na oba bio svojevrstan tragičar. Niti Žižić nije predaleko u svojim razmišljanjima - čovjek je ulovio dobar ugovor, solidan je igrač i reprezentacija mu jednostavno više nije potrebna. Bagariću očito reprezentacija paše samo kad se igraju prvenstva i velike utakmice; jest, savez je odigrao nediplomatski i pomalo huškački, no Bagarić je to sve mogao izbjeći - bio je upoznat s posljedicama i svjesno ih je prihvatio.

Kroz sva se ova četiri otkaza provlači jedna nit, a ta je da je košarka u Europi na vrlo niskim granama. Ljudi su se pogubili u raznim ULEB-ovima i FIBA-ma, ne zna se uopće tko, što i gdje igra, tko je prvak Europe, koji su veliki igrači, momčadi, treneri. Strane lige apsolutno nemaju šanse na cijelom području Europe u konkurenciji nogometa i ostalih sportova. Tko su euro-zvijezde? Tony Parker i Dirk Nowitzki koji igraju u - NBA. Tamošnja ih marketinška mašinerija debelo gura u prvi plan. Da nema NBA, ti bi igrači bili nepoznati širem gledateljstvu. Danas, kada naši klinci bez problema barataju imenima nogometaša, košarkaši nemaju šanse uz rukometaše, vaterpoliste, Blanku i skijaše.

Tomu je veliki krivac i NBA liga, koja je doslovce - cirkus. Gotovo 100 utakmica treba odigrati potencijalni prvak; od tih 100 bitno je njih 40-50, ostale su tu da popune program. Beskrajna kreveljenja tetoviranih polukriminalaca i bahatih neobrazovanih klinaca koji repaju i zakucavaju s linije slobodnih bacanja i zarađuju tjedno koliko košta jedan bolji sportski auto očito su napunili glavu našim klincima koji su spremni ići se potucati po klupama američkih dvorana, gdje ionako samo caruje novac; sport je u drugom planu. I ta je liga sve krcatija strancima - jeftiniji su i stvaraju manje problema - njima je NBA san, dok je američkim balavanderima ona stavka pomoću koje će doći do bogatih sponzorskih ugovora van parketa.

Većini je naših talenata cilj baš ta NBA - ne znam samo zašto, ionako idu tamo skupljati mrvice, i novčano i u igri. Markota je sjajan primjer - 1,7 poena, 1 skok i nevjerojatnih 5,7 minuta igre po utakmici. Slažem se, otići u NBA je san i velik uspjeh - no, ako nakon njega slijedi ponor i stagnacija, što se i vidjelo na ovom Euru - ne, hvala. Slično je prošao i Dalibor Bagarić, koji je igrao i zabijao gotovo 100% više od Markote, no statistika mu je i dalje porazna ukoliko se uzme u obzir sva pompa koja se stvorila oko njega : 10,2 minuta, 2,6 poena, 0,9 skokova u tri godine igranja, odnosno 95 utakmica (kompletna statistika). Koliko mi je poznato, Bagarić se ni u Europi ne razbacuje dobrim statističkim rezultatima…

U nogometu je začetnik toga bio Ronaldo, a uspješno to nastavlja i Beckham. Naravno, ne treba ni spominjati da su im ti potezi donijeli vreće novca, no donijeli su i još nešto: njihov pad u igri i to do mjere da su im navijači počeli zviždati, pa su ih i treneri preselili na tribine ili klupu. Naravno, tada im ugovori sa sponzorima, mediji, skandali nisu pomogli kako bi ih se nanovo vratilo u igru; njih su stvorili klubovi i klub je uvijek iznad svega. To je razlika NBA i nogometa; nogomet ipak još nije toliki cirkus da se na svakoj utakmici netko krevelji “I love this game”. Makar, to i ostalo prije navedeno, prodalo je NBA u svijetu; FIBA bi se mogla malo ugledati na to i pokušati popularizirati euro-košarku, a ne stvarati od nje kopiju NBA.

Zašto svi najbolji NBA igrači ne nastupaju na OI, osim što je 1992. u Barceloni nastupio slavni Dream Team? Recimo samo da je na toj olimpijadi doping-kontrola bila za sve osim za čuveni DT, dok je na ostalim prvenstvima ona značajno postrožena… Dobro, ovo je već teorija zavjere, ali jasno ukazuje na to što je NBA. Talentirani košarkaši - ostanite u Europi i prvo ovdje budite najbolji, kao što su to davno prije u doba Magica, Jordana, Stocktona, Malonea, Pippena i ostalih napravili Kukoč, Rađa i najveći, Dražen.