Volim gledati nogomet, bilo na TV-u, bilo da odem na stadion. Ako je dobro društvo – popije se po pivo prije i poslije, raspravi se o igri, igračima, trenerima, vlasnicima i milijunima, prepriča se neku od anegdota, nepravdi, pobjeda, poraza. Volim onu atmosferu pred bitnu utakmicu. Često zavidim ljudima u Londonu, Barceloni, Pragu, Muenchenu, Manchesteru, Amsterdamu, Milanu, Torinu, Rimu što vrlo često (a ne samo jednom ili dva puta na godinu) mogu pogledati dobru utakmicu na dobrom stadionu. Nije mi toliko bitna navijačka strana čitave priče – bitnije je kibiciranje, atmosfera stadiona, igra i cijeli doživljaj oko utakmice – osobno mi je tako provedeno vrijeme prilično opuštajuće.

Zašto je Zagreb cijepljen od sudbine prije navedenih gradova- osim kada igra reprezentacija – ne znam. Svašta se mijenja u Maksimirskoj 128, osim nekih sitnica u ljudskim potencijalima i to onima van terena. Ljudi zaista mazohistički pohode utakmice, pjevaju se pjesme, navija se do beskraja – a zadovoljstva je toliko malo. Bilo ga je tamo 1998., 1999., no to je vrijeme gotovo zabranjeno uopće spominjati. Iako je današnja momčad – i doslovno i preneseno – godinama udaljena od ondašnje.

Poodavno sam već otupio na priče koje dolaze iz Maksimirske 128 jer su ionako svake godine – iste. Novinarima je posao lak u ovom slučaju. Trebaju samo napraviti template iliti predložak tekstova s prazninama u koje će upisati imena igrača i klubova, rezultate i ocjene igrača. Ostalo je sve ionako uvijek isto – Nismo imali sreće, _____ je ipak favorit, Sudac nas nije volio, Gradimo novu momčad, Nema prodaje i slično.

Sjetim se uvijek prijateljeve prijateljice koja je pričala u nekoliko navrata o svojem fanatičnom posjećivanju utakmica – živjela je u Italiji (okolica Milana) i Engleskoj (London), a nedavno se preselila u Barcelonu. U svakom je gradu radila, zarađivala i – redovito posjećivala utakmice. Chelsea, Barcelona, Arsenal, Milan, Inter, Juventus s dobrih ili ponajboljih mjesta na tribinama – san snova.

Kada sam bio u Barceloni, više puta mi je prošlo kroz glavu kako bi lijepo bilo nastaniti se u tom gradu. Dobro mjesto za život, svjetska metropola i grad u kojem se nalazi klub koji je više od kluba (més que un club) klub čiju bih člansku iskaznicu svakako volio posjedovati i za koju mi ne bi bilo žao dati novaca. U Zagrebu ću, čini se, još morati pričekati za takvu priliku…